Novogradiščani 21. rujna 1991. godine pamte kao najkrvaviji ratni dan. Na jučerašnji dan, prije 33 godine neprijateljski zrakoplovi su se obrušili na Novu Gradišku i gađali vitalne objekte. Cilj je bio uništiti ih, obeshrabriti branitelje i izazvati paniku kod civilnog stanovništva.
Tog krvavog dana, ratne 1991. godine poginulo je 12 osoba, a više od 50 osoba je teže i lakše ranjeno. Izgorjela su 2 vojna kamiona. U prvom naletu zrakoplova pogođena je zgrada Skupštine općine Nova Gradiška, pošta, stambena zgrada pokraj pošte, pravoslavna crkva i zgrada Zagrebačke banke. U drugom naletu na meti zrakoplova je Dom kulture u kojemu je smještena lokalna radio-postaja, Radio Nova Gradiška, privatna pekara i stambena zgrada u njezinoj blizini, te željeznička postaja. Oštećeno je i nekoliko privatnih obiteljskih kuća. Namjera neprijatelja je bila uništiti vitalne objekte značajne za normalno funkcioniranje svakodnevnog života. Cilj neprijateljskih zrakoplova bila je stoga i brana Bačica na akumulaciji nadomak Cerniku, odakle se Nova Gradiška opskrbljuje vodom. Oštećena je filter – stanica.
Uz zvuk sirene, točno u 12,52 minute kada je i napadnuta Nova Gradiška, u tišini, emotivno i dostojanstveno, žrtvama najbolnijeg novogradiškog ratnog dana, poklonili su se članovi obitelji poginulih i ranjenih, gradonačelnik Vinko Grgić, gradski vijećnici, predstavnici braniteljskih i udruga proisteklih iz Domovinskog rata, Policijske postaje, Javne vatrogasne postrojbe, ravnatelji ustanova, naši sugrađani…
Zdravko Sokić: Bio je to najteži i najkrvaviji dan u Domovinskom ratu
Tog ratnog dana prisjetio se i tadašnji predsjednik Kriznog štaba i ratni predsjednik Skupštine općine Nova Gradiška Zdravko Sokić:
– Vrlo dobro se sjećam toga dana. Bio je to najteži i najkrvaviji dan u Domovinskom ratu. Sve se dogodilo u trenutku. Ja sam tada taman izašao iz ureda kada je raketa pogodila zgradu općine, nastradali su radio postaja, pošta, pekara, sve ono što su zamislili, to su nažalost, i pogodili.
Najteže je bilo što je 12 ljudi poginulo i 50 ranjeno. Ja sam godinama molio da se postavi spomen ploča upravo na ovom mjestu, ali evo tek unazad nekoliko godina ona je konačno postavljena. Moram i ovoga puta biti iskren i reći što mislim. Naime, često puta me smeta kada se polažu vijenci u prigodi obilježavanja obljetnica iz Domovinskog rata, vijenci i svijeće se uvijek polažu kod spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku na Trgu dr. Franje Tuđmana. Naravno da to treba, ali zašto se svijeća ne upali i kod ovog spomen obilježja?!
Jedan lampion, vjerujem, nikome ne predstavlja problem upaliti, a ipak je odavanje štovanja i pijeteta. Dani su ovo kojih se trebamo sjećati i obilježavati ih i sjećati se naših hrvatskih branitelja. Evo, reći ću danas nešto što dosada nisam nikome rekao.
Tog 21.rujna 1991. godine napadnut je naš grad, neposredno nakon toga ja sam dobio šifrirani telegram u kojem sam dobio naredbu da Krizni štab općine preselim u Donji Lipovac. Kada sam to vidio, rasplakao sam se i pomislio, ako to napravim ljudi će misliti da bježimo. Oglušio sam se na tu naredbu i ostali smo tu gdje jesmo. Znamo kakvo je to bilo vrijeme, neprijatelj je bio infiltriran u brojne pore društva, imali su točne koordinate, znali gdje treba napasti. Nisu u potpunosti uspjeli u svom naumu i to je za njih bio neuspjeh. Ipak, uspjeli smo obraniti naš grad i domovinu i to je ono što moramo pamtiti i obilježavati. Taj je dan bio užasan, nekakav osjećaj jada, bespomoćnosti, ali evo uspjeli smo sve to prebroditi, osloboditi svoje područje i konačno biti svoj na svome, ali poginulih hrvatskih branitelja i njihove žrtve uvijek se moramo sjećati – kaže Sokić.
