„Tarabe“ ili u prijevodu – ograda od dasaka.
Ponekada dobijem poneki komentar u stilu „ma mogla bi i preskočiti pokoju objavu bloga“ u stilu – pa odmori se, što će ti to, zar je potrebno…
Ovaj blog nije moja potreba, to je moja želja i volja; način izražavanja ili prisutnosti da prenesem svakidašnje teme ili pak možda samo osvrt na događaje u društvu; stoga – eto ne preskačem „tarabe“.
To vam je poput situacije u kojoj preskočite neki važan segment svog života – vratili bi se nazad na isto „mjesto“ kad-tad. Još bolji primjer jest kad predajete, kao sve moje kolegice i kolege iz struke, financijske izvještaje za poduzetnike.
Nema tu preskakanja taraba – sve po redu, po svakoj klasi i svakom kontu točno se zna što se s čime uspoređuje i gdje je „glava a gdje rep“. Nije to bitno samo za državne institucije – bitnije je za poduzetnika koji ti je dao i ukazao tu „vjeru u ruke“, a na kraju ne samo njegovo ime da stoji tu , nego i od mene koja za njih to isto i radim i na kraju odgovaram za sve što predajem nadležnim državnim tijelima.
A da, ima vam i tih koji misle da je gradivo savladano pukim unosom u najnaprednije softvere, pa to je sada kao sve divno i krasno – a pogledali nisu glavna obilježja bilance i usporedili ih sa svim pomoćnim evidencijama.
Tad majstor dolazi u popravak „taraba“ i ne preskače niti jednu letvicu.
A kako je kod vas? Preskačete li važne stvari ili ih stavljate po strani?
Nemojte ostavljati ništa po strane, a posebice ne ono bitno, jer kako je jednom rekla Eleanor Roosevelt:
„Ja ne mogu, u bilo kojoj dobi, biti zadovoljna i zauzeti svoje mjesto uz kamin i jednostavno gledati. Život treba živjeti. Znatiželja se mora održati na životu. Osoba nikada ne bi smjela, iz bilo kojeg razloga, okrenuti leđa životu.“