Večerašnji tekst ne posvećujem našim susjedima, koji su mi uistinu dragi i manje-više ih nazivamo Bosanci. Ali kako drugačije da čovjek skrene pažnju na tekst – ako on nije provokativan i izaziva pažnju za čitanjem – nego provokativnim naslovom!
Večerašnji tekst je osvrt na današnji dan prije dvije godine, kada je u ranim jutarnjim satima, iz svojih domova, sve Zagrepčane i njihovu okolicu, zatresao potres koji je ostavio traga na svima jer svi imamo nekoga svoga u Zagrebu.
Posebice su me se tada dojmile scene iz Petrove bolnice, kada su trudnice i mlade majke s tek rođenom djecom morale napustiti bolnicu, a u pomoć su im uskočili i navijači Dinama, koji svoje srce ne ostavljaju samo u zdušnom navijanju za svoj klub, već odmah uskaču gdje god je neka nevolja u pitanju.
U tom vremenu dobili smo i krilaticu #ostanidoma, te su se počele propisivati prve potpore prema poduzetnicima u kojima su bili navedeni uvjeti kako ih ostvariti, a radi virusa za kojeg tada još nismo znali što da mislimo. Ne znamo još niti sada, iako smo opušteniji i približno živimo životu koji je „normalan“. U prvim propisanim uvjetima za dobivanje potpore ograničenja su bila mala i država je pomogla koliko je mogla i znala, a zato danas pomalo, od te iste države, poduzetnici dobivaju zahtjeve za vraćanjem potpora i to za uvjete koje je tek propisala naknadno…
No ovaj tekst je samo kratki osvrt na patnje koji smo prošli, a naslov Vam još nisam obrazložila.
Ovaj tekst je posvećen posebnoj heroini Hrvatske doktorici Vesni Bosanac, koja je preminula u 74oj godini života, te je na mene ostavljala duboki trag svojim javljanjima i u ratno ali i poratno vrijeme. Njezina vanjska mirnoća i odlučan stav je inspiracija bila i bit će mnogim ženama, koje vode i koje se u profesionalnom ili privatnom životu bore za svoj opstanak.
Zato ipak, kad idući puta pročitate negdje Bosanac – sjetite se hrabrosti koju je nosila doktorica Vesna!
Mirela
#proknjizime #utorkom
