Pilotski poziv je moja strast. Kada idem na posao, ne dolazim raditi nego letjeti. Volim tu slobodu koju mi pruža letenje. Svaki let je drugačiji i zato uvijek osjećam adrenalin, ističe natporučnica Antonija Trupinić, jedina žena pilotkinja u Eskadrili helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva čija je pripadnica zadnjih devet godina koliko i traje njezina pilotska i vojna karijera.
U bazi u Zemuniku ovih dana vladaju gotovo ljetne temperature, no piloti su navikli i po najvećim vrućinama nositi kombinezone i prsluke, rukavice i kacigu na glavi zbog koje 32-godišnja Antonija dugu plavu kosu obavezno veže u rep, a pokazujući svoju obuću zaključuje kako čizma glavu čuva. Čak i usred ljeta.
A u helikopteru Bell 206 B JetRanger, na kojem leti, nema klima-uređaja. Riječ je o američkom helikopteru koji se u HRZ-u koristi za školovanje pilota, VIP prijevoz, izviđanja, trenaže pilota, lakše medicinske transporte… Iako se ne smatra osobito praznovjernom, natporučnica Trupinić s desne ruke ne skida jin-jang narukvicu koja je, kaže, na neki način opisuje kao osobu koja u životu uvijek pokušava naći balans. Uz to bi rekla i da je svestrana, da voli izazove i natjecanja i da je avanturističkog duha. Tako je s 18 godina ugledala plakat na kojem je pisalo: Prihvati izazov, postani vojni pilot. Djevojka iz Cernika pokraj Nove Gradiške poželjela je biti vojna pilotkinja. Upisala je aeronautiku na zagrebačkom Fakultetu prometnih znanosti, smjer vojni pilot, a na 3. godini joj je ponuđeno da se školuje za pilota helikoptera.
Baza
Danas je i nastavnica letenja i jako je ispunjava podučavanje studenata s istog smjera na kojem je ona 2008. diplomirala i ubrzo dobila posao u Zemuniku pokraj Zadra u kojem živi od 2006. jer je zadnjih pet semestara studija također provela u toj bazi HRZ-a gdje je imala praktičnu nastavu. Slavonka, koja se u Zadar doselila zbog fakulteta, a ostala zbog posla, taj grad smatra svojim domom.
“Lako sam se prilagodila jer volim svoj posao. Nebitno je gdje živim, samo da letim. Uz Slavoniju me veže obitelj, roditelji Tonka i Boris, deset godina mlađi brat Ivan i pet godina mlađa sestra Ivana. Posjećujem ih nekoliko puta godišnje, obično za blagdane. No, najviše mojih prijatelja je u Zadru i u Zagrebu. Letim po cijeloj Hrvatskoj, ali najviše po Dalmaciji jer moj helikopter ima dolet od oko 600 kilometara, odnosno može biti u zraku oko tri sata”, objašnjava natporučnica Trupinić koja se zrakom kreće brzinom od 200 kilometara na sat, najviše 230… Uz pilota u helikopteru mogu biti i kopilot i tri putnika. Kada ide u tzv. namjenske zadaće, odnosno izviđanja terena, najčešće je sama u letjelici, a kada podučava, s njom je student.
“Kada sam sama u zraku, uživam u tom osjećaju slobode i moći koju imam nad strojem kojim upravljam. Jako sam logična. Uopće nisam romantična. Totalno sam fokusirana na letenje i svoju vještinu izvođenja manevara u zraku jer želim to izvesti što je moguće preciznije. U pilotskom je zanimanju važno biti perfekcionist i uvijek tražim i od sebe pa tako i od učenika da svi zadaci budu izvedeni savršeno. A ponekad se uhvatim da u zraku razmišljam o nekim banalnim stvarima. Na primjer uhvati me glad pa mislim što ću kuhati”, otkriva.
Kako helikopter leti prilično nisko, ponekad na samo nekoliko metara iznad krošanja, a rijetko iznad 100 metara, iz kokpita se pruža izvrstan pogled. Oduševljavaju je ljepote Hrvatske, pogotovo pogled na plavo more i otoke. A poseban je doživljaj, tvrdi, iz ptičje perspektive promatrati Plitvička jezera, slapove Krke, Kornate… Tek tada postaje jasno zašto ta mjesta zaslužuju status nacionalnih parkova. Često u moru ugleda dupine, a na nebeskim je prostranstvima znaju pratiti jata galebova. Njih nastoji izbjeći jer eventualni sudar s pticom, odnosno vojnim rječnikom – udar ptice, može oštetiti helikopter. Za noćne letove Antonija ima posebne NVG naočale koje omogućavaju da detalje na tlu vidi gotovo kao po danu.
Bude i potencijalno opasnih situacija. U niskom letenju noću je, ističe, vidno polje suženo zbog posebnih naočala i pilot mora jako paziti da uoči prirodne prepreke poput visokih stabala, brda, dalekovoda… Zato je, kaže, važno da bude dobro upoznata s područjem kojim leti. Do sada nije imala nekih značajnijih nezgoda. Nekoliko je puta imala bliske susrete s pticom nakon čega, kaže, treba što prije prizemljiti helikopter i provjeriti oštećenja. A to znači sletjeti na prvu livadu. Helikopteru ne treba heliodrom ili uzletno-sletna staza. Dovoljna je što ravnija travnata površina minimalnih dimenzija 20 puta 20 metara.
Kako zadnjih godina Eskadrila helikoptera obučava i pilote iz drugih zemalja, u Zemuniku su bili kolege iz Makedonije i Bosne i Hercegovine, a zadnji Antonijini inozemni učenici bili su dva Čeha – Michal i Pavel – koje je podučavala pet mjeseci, od listopada prošle do ožujka ove godine kada su obojica položila s jako dobrim rezultatima. Prvi put je cijelu obuku Antonija Trupinić provela na engleskom jeziku što joj, tvrdi, bilo dragocjeno iskustvo jer nije tijekom letenja lako objašnjavati neke stručne detalje na jeziku koji ti nije materinski.
Život u miru
“Odgojena sam domoljubno i odrastala sam za vrijeme rata u podrumu pod uzbunama dok su sa svih strana odjekivale granate. To je u meni i probudilo želju da jednog dana sudjelujem u obrani svoje domovine. Moramo biti sretni što živimo u miru, ali je svakom vojnom pilotu ambicija sudjelovati u nekoj borbenoj misiji. S obzirom na to da je moja eskadrila prošle godina dobila 16 novih borbeno-izviđačkih helikoptera Kiowa Warrior, iduće bih godine trebala ići na obuku da mogu njima pilotirati što će mi omogućiti da odem u neku od NATO-ovih misija poput onih u Afganistanu i na Kosovu u kojima su hrvatski piloti već sudjelovali. Želim ispitivati svoje granice i vidjeti kako reagiram u novim situacijama. Ne razmišljam o mogućnosti da se od tamo neću vratiti. I zato ni najmanje ne osjećam strah. Bit će to za mene velika avantura. Da ne želim sudjelovati u borbenim akacijama, vjerojatno bih bila civilni, a ne vojni pilot“, govori Antonija Trupinić.
Htjela bi jednog dana postati i prva žena u Hrvatskoj zapovjednica eskadrile. Od ukupno 220 hrvatskih vojnih pilota samo je pet žena, od kojih jedna vozi kanader, a preostale četiri helikoptere. Osim Antonije, jedna je u Splitu u Eskadrili transportnih helikoptera, jedna u Zagrebu u Eskadrili višenamjenskih helikoptera i jedna u Zapovjedništvu 93. Zrakoplovne baze u Zemuniku.
Na biciklu
S obzirom na specifičnost svoga zanimanja svake godine mora proći vrlo zahtjevan liječnički pregled, na kojem se posebno provjeravaju vid i sluh, ali i općenita tjelesna forma koja mora biti vrhunska. Da bi je održala, vodi sportski način života. Omiljeno prijevozno sredstvu u Zadru joj je bicikl, barem jednom tjedno trči, a sport kojem posvećuje najviše slobodnoga vremena je body building. Svakodnevno provodi najmanje dva sata u teretani.
“Body buildingom sam se počela baviti prije osam godina. Pala sam sa skutera i slomila zdjelicu na četiri mjesta što me prvi put u životu navelo da razmišljam o svome tijelu. Za vrijeme oporavka koji je trajao tri mjeseca zaključila sam da moram vježbati mišiće i odlučila po preporuci liječnika krenuti u teretanu. U početku su treninzi bili lagani, ali sam malo po malo počela dizati sve teže utege, a onda mi se jako svidjelo kako taj sport utječe na moje tijelo, ali i to što se paralelno razvijaju snaga, kondicija, izgled i samopouzdanje. Upravo je samopouzdanje jedna od važnih osobina pilota, ali u tom periodu života ga je meni nedostajalo. Ipak sam samo čovjek. A teretana je nadopunila taj nedostatak“, govori Antonija Trupinić koja danas bez problema radi čučnjeve s utegom od 120 kg na leđima. A njezina je težina 65 kg što je 10 kilograma mišića više nego kada je počela trenirati.
Mišići
“Cijeli život sam bila sitna i mršava. Ljudi često nisu vjerovali da sam vojna pilotkinja jer su valjda očekivali da vojni pilot mora, najprije, biti muškarac, a onda i korpulentan“, govori Antonija dodajući kako je u body buildingu, baš kao i u vojnom zrakoplovstvu, jako važan perfekcionizam što znači da se radi po pravilima i standardima jer u suprotnom može doći do ozljeda.
Zadnje četiri godine ide na natjecanje. Na prvenstvu Hrvatske u body buildingu i fitnessu je 2016. osvojila srebrnu medalju, odnosno postala državna viceprvakinja u kategoriji body fitness, u kojoj žene obično imaju vidljive mišiće i dobru definiciju tijela. Natjecateljice prošetaju pozornicom u kupaćem kostimu i naprave zadane poze, a suci ocjenjuju simetriju tijela, definiciju mišića i njihovu prezentaciju. Pretprošle godine je sudjelovala i na europskom prvenstvu u Španjolskoj i svjetskom u Mađarskoj i oba puta ušla u polufinale, što znači da se našla među 15 najboljih.
Ne može zamisliti dan bez treninga, prvenstveno zbog zdravlja – fizičkog i psihičkog. I dalje će se natjecati pa tako na jesen ide na svjetsko prvenstvo koje se održava u Sloveniji i za koje se već počela pripremati, a to uz naporne treninge znači i poseban izbor prehrane jer upravo ona razlikuje natjecatelja od rekreativca. Naučila je kako pripremati obroke koji će joj osigurati vrhunsku formu. To je prehrana bogata proteinima, a najvažnije je ispravno odrediti vrijeme i količinu pojedinog obroka.
Stoga Antonija kod kuće priprema obroke i u zrakoplovnu bazu dolazi s plastičnim zdjelicama, a ako jede u menzi, onda pažljivo bira namirnice. Šećer joj je strogo zabranjen, kao i bijelo brašno, alkohol… Zato jede mnogo mesa, jaja, povrća… Za doručak peče palačinke od zobenih pahuljica i jaja.
“Mama i tata su navikli da od mene mogu svašta očekivati, ali poštuju moje odluke. Kao što su ostali prilično zatečeni kada sam im rekla da ću postati vojni pilot, tako je bilo i s body buildingom i prehranom. U početku me je mama nagovarala da jedem njezina domaća variva, ali me zato danas kada dođem dočeka s pet kila pilećeg bijelog mesa i sto jaja što mi je dovoljno za nekoliko dana. Možda bi mama bila sretnija da sam učiteljica ili liječnica jer bi bila mirnija. Ovako svakodnevno strepi. Trudim se razumjeti je jer ću i ja jednog dana biti mama”, priznaje Antonija koja je prije mjesec dana dobila svjedodžbu instruktorice body buildinga.
Zasad nema trenerskih ambicija, ali uživa u pomaganju drugima. Upravo zato je prije dvije godine pokrenula stranicu Workout with Antonija. Savjetima želi ljudima pomoći da uz obaveze pronađu vremena i za treniranje, pravilnu prehranu, brigu o zdravlju…
Teretana
“Obožavam pisati. Voljela bih jednog dana napisati knjigu o životnom stilu koja bi potaknula ljude da se brinu o sebi i izgrade samopouzdanje. Najteže je naučiti voljeti sebe. Ako ne voliš sebe, ne možeš voljeti ni druge ljude. U teretani se prije svega gradi samopouzdanje kojeg nikada nije dovoljno. Osoba koja je posve zadovoljna svojim životom, ne kreće u teretanu. Svi krenu kada se ne osjećaju dobro u svojoj koži. Kao što pilotiranje nije samo moje zanimanje, tako mi ni body building nije hobi ili sport. To sam ja“, govori natporučnica koja se nada da će uskoro dobiti čin satnice.
Časnički čin
Zna da je na popisu za dodjelu časničkih činova, a uvjete za promaknuće je stekla nakon što je 2014. prošla tromjesečno školovanje u Alabami. Voli putovati pa joj ne padaju teško ni školovanja u inozemstvu na kojima ima priliku upoznati druge kulture i njihovu vojnu praksu.
“Jako sam društvena i volim slušati tuđa životna iskustva. Volim i voziti bicikl, rolati, šetati se prirodom, osobito po planinama, zimi voziti snowboard… Obožavam pse. Osam godina imam jorkširsku terijericu Monie. Uživam u glazbi. Odem i na koncert klasične glazbe nekog komornog sastava u HNK, ali i na techno party ili koncert Prodigyja ili dalmatinske klape. Barem jednom mjesečno pogledam neku predstavu u kazalištu, a najmanje jednom tjedno sam u kinu. Kuhinja mi je omiljeno mjesto u stanu. Svaki dan kuham i uživam isprobavati nove začine i neobične kombinacije namirnica. Kada ja to sve stignem?”, pita se Antonija koja rijetko kada uspije odspavati više od četiri sata, no zato nađe i vremena za kave s prijateljima među kojima ima i onih koji nemaju veze s letenjem i body buildingom.
Njezin je moto – iskoristi dan. Jer život je, zaključuje, prekrasan i zato nastoji pronalaziti ljepotu u svakoj sitnici, a ne težiti samo velikim ciljevima.
Prošle godine je dobila nagradu “Utjecajne hrvatske žene” u kategoriji “Žene u oružanim snagama” koju je utemeljila Mreža hrvatskih žena iz Toronta. “Nagrada mi je bila veliko priznanje jer su ljudi koji me ne poznaju na temelju mojih postignuća primijetili da bih mogla biti inspiracija drugim ženama da se ohrabre iskoristiti svoje potencijale i ostvarivati želje i ambicije”, kaže Antonija Trupinić.
