O da, ovaj blog neće biti blag, a niti ispunjen mojim optimističnim stavovima, kako to inače u njima većinom biva. Razočarana sam u svijet koji vode takozvani lider najmoćnijih država svijeta. S jedne strane te države se enormno brzo razvijaju u tehnologijama, razvijaju svijet koji je povezan na sve moguće načine, gdje informacije dobiješ u realnom vremenu, te s druge strane gdje su se ti lideri odlučili za potrošnju oružja na najgori mogući način – ubijanjem ljudi i trošenjem naoružanja s ciljem kako bi ga sutra mogli opet proizvoditi za obranu.
Pitanje je „za proizvodi za obranu od koga oli od čega“?!!! Obranu granice od samih sebe – ja ne znam susjeda koji želi moju kuću kao što ne želim niti ja tuđu – ne poznajem majku koja bi pristala da joj dijete ubije susjed – i ne znam više trenutno niti jednog prijatelja, prijateljicu, poznanika koji bi otišao u izbjeglištvo ili ponovio stanje u kojem smo i sami bili prije 30 godina.
O da, jedno jutro u zadnje vrijeme u kojem smo doživjeli jednu slučajnu probu zvuka sirene opće opasnosti, sledila je odmah krv u žilama – a trenutačna pomisao je glasila „pa zar opet“! Pa zar opet gledam te svjetske moćnike koji se dogovaraju o miru dok s druge strane broj žrtava je sve veći.
Ne, nisam zaboravila niti izbjeglice iz Sirije, more mrtvih ljudi u oceanima i iz drugih država – sve to gledamo već par godina – i na žalost svjetski lideri su se sveli na starce koji nas brane od očito svemiraca.
Gdje je to vaše liderstvo – u pokazivanju moći i prestrašivanjem naroda s najgorim mogućim scenarijima za svjetsku populaciju.
Ma sklonite se više – sklonite se od običnog naroda i Ukrajinskog i Ruskog i Bosansko-hercegovačkog i Afričkog i Kineskog – jer kad vidite krv iz bilo kojeg čovjeka – crvene je boje.
Sramota me jer ne znamo reći – mi obični ljudi – stanovnici naše planete – da nismo napadnuti od nepoznate sile s druge planete – a za rat nismo.
Stoljeće napretka u kojem ste pokazali svoje neznanje i donijeli za povijesne knjige – strahote! A u povijesnim knjigama piše – ne ponovilo se! Baš im je dugo to trebalo – evo opet se ponavlja…
Niti jedan razlog za rat ne može i ne može biti dobra odluka za bilo koga.
Znam, znam – bez rata nema novca niti ucjenjivanja, na našu žalost.
Vratilo me sve u godine kada je u tijeku Domovinskog rata u kući mojih roditelja znalo biti i po 15 ljudi u isto vrijeme, a sada mogu reći – različitih nacionalnosti kojima smo pomagali kako smo mogli u datim trenutcima.
I sve je isto – lideri pregovaraju telefonski, ljudi ginu, a mi ništa ali baš ništa nismo naučili.
Sramota.
Sramota što ne vidite kako i sve nas zavode lažnim vijestima i šuškaju jedni protiv drugih – ne dajte se divni narode širom ove naše krasne planete. Mi smo ti koji odlučuju, a može se i bez ispaljenog metka.
Sramota što vam je normalno da bilo čije dijete u ovom trenutku je izgubilo život.
Najnaprednija vrsta na zemlji – čovjek je zakazao – zar se moramo složiti s time?
Pa ako jedna Greta Thunberg može biti glasna oko zaštite okoliša onda i jedna Mirela može biti aktivistica za mir.
Aktivistica za gladne, aktivistica za nemoćne, aktivistica za upiranjem prsta u umišljenije djedove koji mogu u 1 minutu – uništiti svijet koji poznamo.
Pa ja ne dam – i vjerujem da se sa mnom slažete danas i svi Vi.
Autor: Mirela Relković
