Portal Sbplus napisao je priču koja bi trebala biti poruka i pouka svima onima koji zauzimaju pozicije viših ili visokih dužnosnika Lijepe naše, svim ljudima koji kada pomisle da su “nešto” razmisle još jednom, te ponovno ukazao na apsurdne situacije u Hrvatskoj koje mogu biti riješene u trenu, ali zašto bi bilo jednostavno kada može biti komplicirano.
Kako biste bolje razumjeli naslov, ali i poruku koju smo napisali, prenosimo priču prijateljskog portala u cijelosti.
Slavonski brod– Unatoč činjenici da se sve učestalije i glasnije govori o rušenju fizičkih prepreka na koje svakodnevno nailaze osobe s invaliditetom prilikom kretanja gradom, događaj koji se danas zbio u Slavonskom Brodu govori kako još jako puno moramo raditi na razbijanju barijera u našim glavama.
Iako je događaj na kraju imao sretan završetak, ostavio je gorak okus. Kristina Terihaj iz Slavonskog Broda, unatoč teškoj dijagnozi arthrogryphosis congenita multiplex, vedra je i vesela djevojka. Bolest je to koja zahvaća zglobove, mišiće i vezivno tkvio. Malo tko u Brodu ne poznaje ovu djevojku koja, usprkos svemu što je prošla, nije ostala zatvorena unutar svoja četiri zida. Zahvaljujući obitelji, prijateljima i poznanicima pokušava život živjeti u punini i mogli bismo reći kako nema toga gdje Kristina svojim skuterom, koji joj je jedina opcija za kretanje, neće doći.
No, kako ima ona ‘nikad ne reci nikad’ i to se danas dogodilo. Kristina je jutros zastala ispred stepeništa Milovićke. – Kako bi mogla ispuniti svoju životnu želju moram izraditi putovnicu i to po hitnom postupku. Stoga sam otišla do Milovićke, no zbog stepenica i činjenice kako zgrada nema pristup do prvog kata gdje se obavljaju postupci izdavanja dokumenata, ispred ulaza sam od 10.50 do 12.50 sati čekala asistenticu koja je pokušavala riješiti sve kako bih mogla podnijeti zahtjev za putovnicu. Išla je od vrata do vrata da bi na kraju kazali kako ne mogu spustiti aparat za otisak prsta jer je električni – ispričala je Kristina pitajući se kako je moguće da nemaju neku drugu opciju za ovakve izvanredne situacije.
No, drugu opciju su službenici u Milovićki čini se ipak imali. Ponudili su Kristini da o svom trošku putovnicu ode izvaditi u Novu Gradišku jer oni imaju prilaz za invalide.
– E ta izjava je bila kap koja je prelila čašu. Nazvali smo upravu Milovićke i poslali su nam šeficu. Ona nam je pak obećala odlazak u Novu Gradišku o njihovu trošku. Ne znam kako, ali za cijelu priču doznao je načelnik Policijske uprave brodsko-posavske Antun Valić, koji je odmah poslao dva policajca koja su me odnijela na kat u Milovićki kako bi mogla izraditi putovnicu i ostvariti svoju želju – priča Kristina izražavajući pri tome zahvalnost načelniku policije.
I uistinu, zavrijedio je svaku pohvalu za empatiju koju je pokazao. No svi drugi u ovoj priči nisu. I tu je problem. Jer, kao što se i Kristina pita, zar je cijela ova priča uistinu bila potrebna. Nije li službenicima u Milovićki i samima mogla pasti na pamet ideja da netko prenese Kristinu na kat. Mogla je da su razmišljali i imali osjećaj empatije. Ovako, za nešto što bi svatko od nas trebao sam osjetiti i učiniti, u Slavonskom Brodu morao je urgirati načelnik policije.
– Ma zapravo samo treba biti čovjek. Kao invalid bi prije svega trebala biti prihvaćena u društvu, jer unatoč tome što imam zdravstvenih problema to ne znači da sam manje vrijedna na ovom svijetu. OK imam nedostatak, nisam kao ostali, ali imam i srce i dušu. I želim živjeti, a to nije uvijek lako. Nemam mogućnosti imati društveni život jer kafići nemaju prilaze za invalide, ustanove državne uprave nemaju mogućnost ulaska u zgradu osobama s invaliditetom, na ulazima u trgovine dočekuju nas povišeni pragovi. Zar mi invalidi to zaslužujemo?!?! – ogorčena je Kristina.
Na svim tim mjestima Kristina, i ostale osobe koje se kreću uz pomoć pomagala, ovise o svojim asistentima, prijateljima ili ljudima dobre volje. A moglo bi sve biti drugačije kada bismo shvatili kako su i oni ljudi koje treba prihvatiti takve kakvi jesu i voditi računa o tome da im pristup onim mjestima na koja ulazimo i mi, tjelesno zdravi, bude jednako dostupan. Ili barem da pred fizičkom preprekom na koju naiđu ne postavimo i mentalnu barijeru kojom im dodatno poručujemo kako je ovo društvo tek deklarativno spremno rušiti stereotipe. U praksi je, nažalost, puno manje onih koji reagiraju kao načelnik Valić.
A Kristina i njoj slični žele i poručuju samo jedno: “I mi smo ljudi, prihvatite nas takve kakvi jesmo!” zaokružio je priču Sbplus.
Kristina je nekima samo broj, načelniku Valiću nije bila, bila je čovjek koji treba pomoć, a pomoć trebaju i drugi oko nas, stoga se svi skupa trebamo zapitati koliko smo u biti “veliki, a mali”, odijelo i pozicija ne čine čovjeka, čovjeka čine male geste koje rezultiraju velika djela.
