Objelodanjeni su zabrinjavajući podaci proizašli iz analize medijske scene tih zemalja. Nositelj projekta je nevladina, neprofitna i nestranačka organizacija civilnog društva Partnerstvo za društveni razvoj (PSD) s partnerima: Expert Forum (Rumunjska), Vesta (BiH), BH Novinari (BiH), Institut za javnu politiku (Crna Gora), Centar za medijske aktivnosti (Makedonija), YUCOM – Komitet pravnika za ljudska prava (Srbija) te Nezavisno društvo novinara Vojvodine (Srbija). Povodom toga razgovarali smo s izvršnim direktorom PSD-a Munirom Podumljakom.
PSD je 15 godina prisutan na ovim prostorima te bilježi i dokumentira sve slučajeve korupcije, traffickinga… gdje ste se većinom bavili organiziranim kriminalom i političarima. Zašto se odlučili sada baviti medijima?
U PSD-u smo se i prije bavili individualnim slučajevima novinara, samo što to toliko nije poznato široj javnosti. Godine 2006. prvi put smo reagirali vezano uz probleme novinara Tihomira Ladišića, koji je vodio emisiju Otvoreno na HTV-u koja je ujedno bila njegov i projekt Hloverke Novak Sržić. Udruga se primarno bavi borbom protiv korupcije i to u tri aspekta: analizom zakonodavnog, instuticionalnog okvira i njegovog učinka u smislu borbe protiv korupcije, izravnom zaštitom ljudskih prava, odnosno praćenjem konkretnih predmeta koji se tiču korupcije te javnim zagovaranjem i širenjem svijesti o problemu korupcije jer vrlo često građani i građanke ne razumiju što je korupcija i ona se zato svodi na onaj svoj najjednostavniji dio – primanje i davanje mita.
Zašto ste se odlučili za provedbu ovako zahtjevnog i opširnog projekta – ”Klijentelizam u medijima”?
Godine 2003. došlo je do medijskog ignoriranja svih izvješća i radova PSD-a koji su bili relevantni za Hrvatsku, što potkrepljuje i činjenica da su međunarodna izvješća citirala te naše zaključke. Tada smo ustanovili da država ima mehanizme da se određena vijest blokira i da se onemogući kvalitetno informiranje javnosti o stvarnim problemima društva. Tada smo se počeli baviti načinima kako alternativno distribuirati takve informacije, ali smo isto tako počeli istraživati dvije stvari. Prva je: koji su to sve oblici korupcije na koje treba obratiti pažnju i koji je od njih najčešći pojavni oblik. A druga je: kakva je uloga medija u tome i kakva je općenito uloga medija u borbi protiv korupcije.
Znači, ovaj projekt je logičan slijed vaših istraživanja i domene djelovanja?
Tako je. Mi smo projekt počeli planirati već 2010. godine s idejom da bi trebalo utvrditi i približiti javnosti klijentelističku praksu u medijima. Dakle, mogućnost zlouporabe medija u svrhu nekakvog privatnog ili kriminalnog interesa. Osim toga, potrebno se baviti medijima na isti način na koji se bavimo i ostalim dijelovima društva jer mediji pišu o svima osim o sebi samima, a znanstvena literatura dokazala je njihovu važnost u izgradnji demokracije i kreiranja javnog mnijenja. Kroz dugoročni rad mediji mogu potpuno izokrenuti sliku realnosti, tako da dobijete jedan, nazovimo ga po popularnom filmu, ”Matrix svijet” jer je većina stvari oko nas lažno prikazana.
Također, s druge strane, imamo moćne medijske imperije diljem svijeta koji se ruše kao kule od karata jer više ne mogu opstati zato što nisu našli nikakav model za opstanak u novom svijetu u kojem je informacija besplatna i brza na raznim društvenim mrežama i u kojemu su formati koje zahtijeva publika drugačiji od onoga što im oni mogu pružiti. Svi ti procesi doveli su do višestrukih šteta koje se po snazi destrukcije mogu mjeriti s nedavnim poplavama. Stvorili su se viškovi radne snage u medijskom sektoru, medijima je pala dobit, a radi toga odustalo se od visokoprofesionalne radne snage u koju se desetljećima ulagalo te se masovno prešlo na ”studentsku radnu snagu” koja je prisutna svugdje i dostupna za vrlo nisku cijenu. No, studenti ne pišu kvalitetne tekstove, što je urušilo cijeli koncept jer se utjecalo na kvalitetu informacije, a ona, pak, utječe na svijest građana i to je jedan zatvoreni krug.
Na konferenciji ste objelodanili da vi, dakle PSD s partnerima, nudite rješenje za razbijanje tog ”zatvorenog kruga”? Kakvo?
Kad smo u PSD-u detektirali sve te probleme, počeli smo se ozbiljno njima baviti. Shvatili smo da se internet tehnologija ne može ignorirati i ušli smo u niz projekata razvoja novih alata. Primjerice, razvili smo bazu podataka javne nabave koju je Europska komisija ocijenila kao najkvalitetniju u Europi u ovom trenutku i koja bi mogla postati vrlo kvalitetan izvozni proizvod, no mi se sami borimo na tom tržištu jer su vlastodršci u Hrvatskoj nezainteresirani. Upravo zbog tog iskustva s internet tehnologijom, dosta kvalitetnim IT sektorom u Hrvatskoj, gdje imamo kapacitet i ljude koji imaju znanje, odlučili smo razvijati i druge alate na drugim poljima od kojih je jedno, logično, mediji.
Uređenje tog sektora ključno je da bi se društvo promijenilo na bolje u smislu borbe protiv korupcije i vladavine prava. Dakle, kada kritiziramo vlast, moramo kritizirati i druge koji imaju moć, a možda je i u nekim trenucima mediji imaju više nego neka prosječna vlada. Stoga smo odlučili napraviti medij, odnosno portal www.fairpress.eu, koji će se baviti samo medijima, njihovim ponašanjem, ponašanjem nakladnika, novinara i dr. Znamo da to po običaju neće naići na dobar prijem, no mi smo svjesni svih negativnih posljedica te smo isto tako svjesni i neophodnosti da se netko napokon počne baviti i tim problemom.
Izdvojio bih alate koji će sve to popratiti i paralelno se razvijati, poput informacija o vlasništvu u medijima u šest zemalja koje pokrivamo, o odnosu vlasnika medija i medijskih kuća sa državom i politikom, odnosno izdavača i javnog sektora: koliko je tu razmjene usluga, novca, itd. Nadalje, bavit ćemo se posebnim instrumentima za zaštitu novinarskih prava, a to znači da u situacijama kada se na novinara izvrši pritisak nedozvoljenim sredstvom, odnosno neopravdanim utjecajem, koji politika često koristi, onda ćemo takve priče obrađivati i višejezično ih distribuirati diljem cijele Europe, a pogotovu onima koji su ključni u donošenju odluka, a to su međunarodne asocijacije, Europska komisija, Europsko udruženje novinara te udruge civilnog društva.
Fairpress.eu sadrži, između ostalog, i nešto što se zove Siva zona, što je pandan onome što se u medijima zove Crna kronika, a tu će se objavljivati pozadina objavljenih informacija. Za to postoji interes stručne javnosti, pogotovo novinara koji žele utjecati na medije. Također, imamo i uncut format, a radi se o video formatu koji se snima, ali ima sva obilježja emisije koja ide uživo i namijenjen je novinarima koji stradavaju. Bit će im osigurano 60 minuta prostora tijekom kojih će bez ikakve uredničke intervencije objasniti što se doista dogodilo u spornim predmetima. To će sve ostati evidentirano za povijest u jednoj velikoj bazi podataka tako da će svatko moći vidjet koje su to backstage stories u ključnim novinarskim i medijskim aferama u pojedinoj državi.
Koji je finalni cilj projekta ”klijentelizam u medijima”?
Cilj projekta je izrada indeksa klijentelizma u medijima koji će mjeriti klijentelizam u društvima. Projekt je eksperimentalan, a financira ga Europska komisija. Značajna razlika u odnosu na slične projekte je ta što će se taj indeks zasnivati na empirijskim podacima i mjerenjima, a ne na percepciji. Dakle, mjerit će se točno radnje, indikatori i učinak na osnovu brojki koje postoje u službenim izvorima. Za mišljenja koja su izvan tih izvora, a treba ih uzeti u obzir, razvijat će se posebne metodologije koje bi osigurale da ona prođu metodološku verifikaciju kako ne bi narušila konačnu ocjenu u indeksu. Približit ćemo javnosti medijsku scenu na način na koji dosad nije viđena. To bi bilo, haj’mo to nazvati, backstage novinarstvom. Na taj način osigurat ćemo napredak i boljitak društva.
A što ćete vi to promijeniti na bolje u samim medijima?
Pa, taj pritisak na medije trebao bi korigirati njihovo ponašanje. Iz sličnog razloga antikorupcijske organizacije prozivaju Vladu na svojim tiskovnim konferencijama, sindikati okupljaju članstvo, itd. Princip je potpuno isti. Dakle, kad se stvori kritika određenog sektora, onda on počinje mijenjati svoje ponašanje kako bi izbjegao tu kritiku. Dakle, želimo vlasnike medija ponukati na korekciju prije nego što tu korekciju izvrši sud.
Zašto u projektu sudjeluju Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Makedonija, Rumunjska i Hrvatska, a niste uzeli još država za razmatranje i objektivniju sliku stanja u medijima?
Naravno da bi zastupljenost više država dalo objektivniju sliku i projekt se ne misli zaustaviti na tih šest zemalja. Međutim, moramo se vratiti na to da je on eksperimentalan te prvo treba znanstveno postaviti indeks klijentelizma. Jednom kad se metodologija uspostavi, ona će se vrlo jednostavno širiti. U eksperimentalnoj fazi se uvijek radi na malom uzorku – da to sada bude jasnije svima. Taj uzorak treba biti reprezentativan u tom smislu da imamo zemlje koje se pridružuju Europskoj uniji, odnosno one na koje izravno ne djeluju njezini zakoni i mehanizmi, kao i na zemlje članice. Zato imamo dvije zemlje članice i četiri zemlje koje to nisu, ali koje su u različitim fazama pridruživanja EU. Pomoću indeksa ćemo mjeriti kakve su to razlike u medijskoj sceni i ima li pridruživanje EU ikakav utjecaj na kvalitetu medija, tj. je li on pozitivan ili negativan, kako se može unaprijediti i na određeni način osigurati da Europska unija ima pozitivan utjecaj na naša društva.
Koje su boljke medijske scene Jugoistočne Europe? Što ugrubo kaže analiza provedena u šest zemalja?
Jedna od ključnih boljki jest da društveni sektor medija koji živi od prodaje i distribucije informacija te ima velik utjecaj na društveno-politička i gospodarska zbivanja nema informacija sam o sebi. Dakle, mi ne znamo tko su pravi vlasnici pojedinog medija. Imamo situaciju da se međunarodni investicijski fondovi i korporacije koriste kao, ja bih to nazvao, ”praonice utjecaja” te se preko njih izvlači nacionalni kapital i ponovo ubacuje na nacionalna tržišta, tako da se stvara dojam da su međunarodni igrači na tom tržištu, iako se radi samo o našim domaćim tajkunima; oni tako počinju diktirati što se smije narodu reći, tj. rade cenzuru koja nije vidljiva, koja nije na zakonu utemeljena te tako na određeni način oblikuju čovjeka budućnosti.
Drugi problem je nedostatak bilo kakvih podataka o ulaganjima javnog sektora u medijski prostor koja idu na više razina. Marketinški kapital koji posjeduju javna poduzeća je velik i vidjeli smo kroz aferu Fimi medija kako se on može zloupotrijebiti i kako on kroz oglašivačke potrebe javnog sektora, ministarstava i lokalne uprave, kroz potrebe tzv. praćenja može iskriviti sliku stvarnosti. Na lokalnoj razini postoji dosta ugovora koji su potpisani s privatnim medijima u paušalnim iznosima od 500.000, milijun kuna, a namijenjeni su za praćenje aktivnosti rada lokalne uprave u sljedećih godinu dana. Postavlja se pitanje da li će medij koji dobije takav ugovor ikada napisati ijedan kritički tekst ili dati jednu kritičku izjavu spram vlasti koja mu je dala taj novac, a koji ne mora nikako ni pravdati jer to praćenje nije specificirano, recimo, brojem objavljenih tekstova?! Dakle, postoji de facto velik utjecaj onoga koji daje novac na onaj medij kojemu ga daje.
Treći problem je postojanje velikog postotka udjela javnog sektora u medijskom prostoru. Kod nas je to, prema našem istraživanju, više od 30%. Dakle, ta činjenica da je trećina naših medija i informacija pod izravnim utjecajem države govori nam kolika je njezina moć u utjecaju na javno mnijenje. Pod brojem četriri je nepripremljenost medijskog sektora na nove tržišne uvjete i tehnologije, koja je dovela do kraha gotovo svih medija u Hrvatskoj, što je opet dovelo do toga da je, kako je to predsjednik Hrvatskog novinarsko društva Zdenko Duka rekao na konferenciji, trećina novinara izgubila posao od trenutka kad je započela kriza, a to je prije nekih šest godina. Dakle, radi se o ogromnom broju novinara. Javnost i dalje ostaje slijepa i gluha i ne zna što se doista događa s medijima kod nas jer novinari uopće ne izvješćuju o stanju u novinarstvu iz straha da ne izgube posao.
Peti problem je bezobrazan politički utjecaj na medije i novinare, a jedan od zadnjih primjera je da je kleveta kod nas proširena za djelo javnog sramoćenja. Sada novinar, ako piše istinu, može biti kažnjen. Uza sve to, kao da nam nije dosta loših vijesti iz medijskog sektora, imamo i situacije kada tajkuni ili moćnici mogu otpustit bilo kojeg novinara iz bilo kojeg medija uvjetujući svoj marketinški kapital kadrovskim rješenjima u medijima. Sad se razvija i nova afera na HRT-u u kojoj je jedna novinarka pred otkazom zbog reakcije ministrice Milanke Opačić na njeno, iz perspektive ministrice, neprihvatljivo ponašanje. No, tu priču javnost će zaboraviti za mjesec dana, a ta novinarka će vjerojatno ostati bez posla.
Na konferenciji ste rekli da su upravo urednici glavni krivci za poražavajuće stanje u medijima, otpuštanje novinara, podržavanje privatnih interesa i sl. Obrazložite nam to.
Glavna kritika upućena medijima je, kad gledamo druga međunarodna izvješća, da ne prate ovu ili onu temu. Međutim, pri tome se zanemaruje činjenica da su mediji vrlo kompleksne institucije, pa kad se kaže da se ne piše ili ne govori o određenoj temi, to nije krivica svih u toj domeni. Tu su najmanje krivi novinari koji većinom ovise o osobi koja obnaša funkciju urednika a koji određuju koje će se teme pokrivati i koje će biti prioritetne. Na taj način navigira kretanje novinara kroz društvenu scenu i time namjerno izolira određene teme, odnosno ne dozvoljava da one uopće dođu do novinara.
Dakle, urednici su najodgovorniji za ovo stanje jer su oni ti koji bi morali promišljati, trebali bi biti elita ispred te grupe novinara. Zato je Zakon o medijima predvidio da se više od 50% novinara mora složiti s izborom glavnog urednika. No, tu odredbu više nitko ne poštuje, a vlasnik medija imenuje urednika koji njemu odgovara, a on, pak, odgaja novinare da ignoriraju određene teme te pritom kažnjava pojedince koji se tome usprotive. Urednici bi trebali odgovarati za štetu koju čine javnom interesu, ponekad i kazneno. Međutim, za tako nešto potrebno nam je puno drugačije promišljanje i koncept medija.
A kako bite vi uredili taj drugačiji koncept, kako bi on trebao izgledati?
Vrlo jednostavno. Sve druge zemlje u okruženju, osim Hrvatske, imaju samoregulatorna tijela u kojima sjede urednici ključnih medija koji vode računa i o drugim aspektima novinarstva, a ne samo o tome da li je nešto kleveta ili nije. Njihova funkcija je zaštita javnog interesa. Ako samoregulatorna tijela utvrde štetu ili ako se neki urednik ogluši o zaštitu javnog interesa u nizu predmeta, on se sankcionira. Dakle, treba uvesti samoregulatorna tijela.
Vaše istraživanje kaže da je 2004. – 2007. godine dostignut vrhunac slobode medija u većini zemalja Jugoistočne Europe, a nakon toga umjesto uzleta slijedi pad.
Kad gledamo te međunarodne indikatore i projektiramo ih na situaciju zemalja u regiji, to je jedina kategorija u kojoj Hrvatska odskače od ostalih zemalja koje mi pokrivamo. Naime, u ostalim zemljama taj vrhunac bio je 2007. godine, a u Hrvatskoj 2004. Za ostale zemlje je nesporna činjenica s kojom se to može povezati je gospodarska kriza, odnosno da su je određene političke elite iskoristile da dodatno ”zarobe” medije. Odnosno, kad su mediji pali u tržišnu krizu, morali su pristati na državnu pomoć koja je bila uvjetovana suradnjom s politikom, odnosno, nepisanjem loših stvari o politici i tu počinju ugibati medijske slobode. Država je dobila represivni mehanizam kroz ekonomske politike kojima može uništiti slobodu medija.
U Hrvatskoj je 2000. godine došla koalicijska vlast SDP-a, HSLS-a te tzv. Porečke skupine (IDS, HNS, HSS i LS) i promijenio se režim i Ustav, zatim, predsjednik države je izgubio ovlasti, dobili smo premijerski i parlamentarni sustav… Dakle, svašta se dogodilo, a sve to zahvaljujući jednom velikom momentu u kojem su mediji i civilno društvo udarili na onaj najmoćniji dio političkih elita koje su izgubile bitku i tu se vidi kolika je moć građana i medija kada se fokusiraju na samo jedno pitanje, a to je da se, recimo, promijeni režim. Morate shvatiti da je Hrvatska bila jedna država od 90-ih do 2000. godine, a puno drugačija nadalje. A u te prve četiri godine nije bilo prostora niti vremena da se konsolidira politička moć i da se ponovo počnu prakticirati mehanizmi zarobljavanja medija. Eto, zato u tom periodu sloboda medija kod nas dostiže svoj vrhunac. Nakon toga mediji kreću u propast.
Na konferenciji je konstatirano da je ”cenzura u Srbiji nastala i prije novinarstva”? Je li to bio svojevrsni trend na Balkanu?
Svim sudionicama projekta postavili samo zadatak da se utvrdi i dokumentira sam početak medija. Naime, bilo nam je logično da su se u nekom trenutku u nekoj državi pojavili mediji te da je vrlo brzo, s obzirom na njihovu moć, država reagirala zakonom koji regulira tu moć jer nije mogla dozvoliti da je netko jači od nje. Zanimalo nas je kada se točno pojavljuju zakoni, a kad se pojavljuju mediji te da li prvo nastaje medij, pa zakon ili zakon, pa medij; i upravo tu je došlo do interesantnih rezultata. U Srbiji je prvo nastao zakon koji regulira što se smije, a što se ne smije javno govoriti, pa se tek nakon toga pojavio prvi medij. Naime, cenzura je uvedena da bi se spriječila upotreba pravopisa Vuka Karadžića, ali se zabranjivalo i “huljenje protiv božestva i hrišćanskog veroispovedanja, misli protiv vlade, njenih članova i činovnika, pristrasno ruženje i grđenje ličnosti”. Prve novine u Srbiji Novine Serbske izlaze 1834. godine, a prvi zakon o štampi usvojen je 1870., navodno po austrijskom modelu, ali je sadržavao odredbu da ”štampa pre puštanja u promet mora da bude odobrena od strane policije”.
Trend u svim zemljama koje pokrivamo bio je da su prvi mediji bili mediji nacionalnog osvještenja jer su bile pod jarmom, utjecajem nekih drugih sila i carskih imperija – od Austrije, Njemačke do Turske – koji su donosili te prve zakone kako bi ograničili nacionalna buđenja i okupljanje naroda. No, ustanovili smo da je u Hrvatskoj u 19. stoljeću Ferdinand I. donio akt koji priječi cenzuru u medijima. Međutim, već nakon tri godine donosi se novi zakon koji ukida ovaj prethodni i koji uvodi vrlo restriktivne mjere i cenzuru u medijima. Pretpostavljam da je trebalo proći malo vremena da se vidi da postojanje slobodnog medija obično znači smrt imperiji. Takav je trend u svim zemljama u regiji koje mi pokrivamo, pa, dakle, nema razloga vjerovati da je u nekoj drugoj europskoj zemlji bilo nešto bitno drugačije.
Tko čuva ”čuvare demokracije”?
Novinari bi trebali biti čuvari demokracije i čuvari vlastite struke, ali oni to ne rade i zato smo na konferenciji i postavili pitanje tko bi to trebao raditi. Jedan od modela koji mi pružamo je naš portal Fairpress.eu koji će se na određeni način baviti čuvarima demokracije i kvalitetom posla koji oni obavljaju. Ultimativno rješenje je da se novinarstvo kao struka okrene samoj sebi i da se počne baviti sobom. To je jedino dugoročno rješenje za ove brojne goruće probleme koje smo utvrdili.
Autor: autograf.hr
