Život piše čudne priče, a Republika Hrvatska provodi čudne Zakone. Netko je profesora koji je crtao po ploči gađao kredom, a on se okrenuo i odgurnuo jednog učenika i opalio mu pljusku. Po drugoj verziji, koju su ispričali učenici, uhvatio ga je za vrat i udario po glavi, a drugog je učenika u kabinetu vrijeđao i ošamario nekoliko puta. Digla se prašina, eto mase bijesnih profesora koji prepričavaju svoje doživljaje s vragolanima sa sata. Ovaj mi je ovo, ovaj mi je ono. Pa daj, pobacaj ih sve van, kroz prozor ili još luđe s balkona, to je danas, pišu mediji IN. Djeca su to, hormončići divljaju, roditeljska skrb, odgoj i autoritet na nivou kombi hladnjače za čuvanje svatovskih delicija. Daj me nemoj zezati. Uvijek i svugdje postojali su profesori koje djeca obožavaju, ali i uvažavaju. Postojali su profesori s kojima se rugaju svi učenici, ali priznajte, dođete u čudnovatu prostoriju gdje jedan kuca, drugi priča, eto da, sigurno nikada niste sprdali nekog učenika kojemu je IQ niži od prosječne temperature na Sibiru. Nemojte se šaliti. Tko tu koga u glavicu kara? Bitno da postoje žrtve i da se nešto događa malom čovjeku.

Počeli su češljati po diplomama, zanima me samo jesu li pročešljane diplome upravo tih ljudi koji ganjaju manje od sebe u potrazi za VELIKIM KRIMINALCIMA koji su ih kupili u Bosni na Black Fridayu. De dobro je. Edukacija je važna, svakako. Pitam Vas sad što Vam je važnije (s obzirom na ono gore za primjer ću uzeti profesora) – Je li važnije da se dijete educira od strane profesora koji mu daje apsolutnu pažnju, posveti se svome predmetu i svakako bi taj isti predmet morao naučiti kako bi prenio znanje, ali na lijep i normalan, reklo bi se ljudski način ili bi možda dreka od osobe s diplomom zbog kojeg tvoje dijete ne spava, plače, a i zlo mu je od svakog sljedećeg sata, jer prepotentna, arogantna i bahata osoba svoje komplekse rješava ispaljivajući rafale na 24 učenika po 6 do 8 sati na dan. Jeste li ikad ušli u škole i pročešljali odnose među svima njima? Jeste li ikad razmišljali da ionako bezbroj informacija koje educirani profesori prenose djeci njih uopće ne interesiraju i nikada im u životu neće trebati. Važno je da si ženinu mamu zaposlio kao voditelja prodaje u firmi, a po struci je autolakirer. Isto je i s doktorima. Ni oni s diplomom neće te poslati nigdje, bit ćeš mrtvo slovo na papiru. Naručivanje kod ginekologa u RH traje prosječno kao jedna trudnoća. Uzmeš si dan, dva pripreme prije nego ćeš nazvati sestru da te naruči, zoveš od početka smjene, javi se nakon 73. pokušaja uz poluagresivan pozdrav. Ako si nazvala srijedom, računaj da je tvoj termin u srijedu, ali naravno, kroz 3-7.mjeseci, gužva je, svaka koka mora biti pregledana. O nezadovoljnim šalterušama da ne govorim, birokracija razvijena kao Afrički vodovod. Oh, Bože oslobodi nezadovoljstva.

U zadnje vrijeme često padaju i dileri marihuane, one teške opojne droge koja je očito trovač našeg društva, jer da nema marihuane, vrlo vjerojatno ne bi bilo toliko spaljenih mozgova u Vladi, koji prihvaćaju i kreiraju Zakone ovoga, pa moglo bi se reći, polujadnog društvanca. Tko im je diler? Hoće li i on pasti? Kažnjavaju se i bećarci – Teško onom tko u tebi živi, čisto sumnjam da ti se itko divi. Napušta te staro, mlado, što ćeš učiniti po tome pitanju naša draga Vlado?

Najtragičnija vijest do sad, ona svakom oku primamljiva “Josip Rođak svoje četvero djece bacio s prvog kata kuće na Pagu. Djeca, dobi od tri, pet, sedam i osam godina, bačena su sa šest metara visine.” I onda slijedi vrhunac ljudske gluposti – Koliku najvišu kaznu može dobiti otac koji je bacao djecu s balkona? 50 GODINA ZATVORA, EEEEEEEJ PEDESET GODINA ZATVORA. HRVATSKO MOJA ŠTO NIJE U REDU S TOBOM?
A sad slijedi vrhunac, pajdo će samo mjesec dana biti u istražnom zatvoru, da naši odvjetnici malo blabla, da naši sudci malo razmisle i da se slegnu dojmovi. Nek’ ste vi bakicu koja je preko crvenog prošla zbombali na tlo na licu mjesta, nek’ ste kaznili malog što si je posadio malo travice da lakše podnosi bolove, nek’ ste kaznili i bećarac jer su dirali u plavo, a u plavo se ne dira, nek’ je cijela Hrvatska pričala o liku koji je polupao sam svoj auto, pa o tome su se i psiho analize radile, ali eto bar nije djecu bacio s balkona.

Ako Hrvatskoj ikad zatreba slogan, preporučujem “Ništa nas ne može iznenaditi”, dajem vam ga za džebe, jer ionako bi mi netko ideju prije ili kasnije ukrao.

Komentari