Na zamolbu nastavnice hrvatskoga jezika prof. Marinele Banovčić, mentorice mlade novinarke i odlične učenice gradske Osnovne škole “Ljudevita Gaja” Iris Brkanac, prenosimo njen putopis nastao nakon putovanja u Španjolskoj, a koji, u svakom slučaju, zaslužuje pohvalu.
Objavljujemo ga i kao poticaj mladim ljudima da nastave pisati i možda se jednog dana nađu u novinarskim ili književnim vodama.
Lanzarote – spoj neumoljive prirode i bajkovitih pejzaža
Usred Atlantskog oceana smjestio se jedan od najpoznatijih otoka Kanarskog otočja. Iako otoci pripadaju Španjolskoj, Lanzarote je udaljen tek sto pedeset kilometara od afričke obale pa sezona traje cijele godine jer je klima blaga i vlada vječno proljeće.
Ovako bi svoju putopisnu reportažu započeo Stipe Božić ili Goran Milić, a ja nisam ni jedan ni drugi, ali sam sa svojom obitelji, doista, upoznala Lanzarote i sigurno ću se ponovo vratiti kad zaradim svoju prvu plaću.
Priprema i dolazak na otok
Ideja je, naravno, bila mamina. Sve je pripreme odradila sama, ipak je ona poduzetnica, a mi smo morali strateški napuniti pet ruksaka za pet putnika i sedam dana odmora na otoku o kojemu nisam baš ništa znala pa sam posegnula za kartom kako bih shvatila što nas čeka.
Let je trajao četiri i pol sata i divim se mlađim sestrama kako su izdržale, no čim smo izašli iz zrakoplova i kročili na otok, „muke po letu“ istog su trena zaboravljene. Zapljusnuo nas je čudesan pejzaž: crna vulkanska polja, zelene oaze, bjelina građevina i plavetnilo mora.
Osjetila sam silno uzbuđenje na granici s vrtoglavicom.
Odlazimo do hotela s četiri zvjezdice „Club del Carmen“. To je apartmanski kompleks koji nudi brojne sadržaje, a udaljen je od gradske gužve. Smjestili smo se u svoj apartman koji ima i kuhinju. Gosti mogu birati žele li sami kuhati ili će radije posjetiti restoran. Ugodno smo iznenađeni cijenama koje su znatno niže nego u Hrvatskoj. Vodu za piće moramo kupovati, objasnili su nam, jer je njihova gradska voda pročišćena voda iz oceana i za nas bi bila pogubna. Ne bi bilo dobro odmah zaraditi crijevnu virozu.
Timanfaya
Istraživanje otoka započinjemo odlaskom u Nacionalni park Timanfaya koji je dobio ime po „Vatrenoj planini“ na sjevernoj strani otoka. Vulkan je i dalje aktivan, a zadnja erupcija bila je tisuću osamsto dvadeset i četvrte godine. Lijevo ogromna vulkanska polja, desno vulkani, a ispred nas cesta bez kraja. Posvuda vidljivi fosilni ostatci i živahni gušteri koji su uz bijele slijepe račiće postali prepoznatljivi simboli otoka. Stanovnici smatraju kako ih gušteri čuvaju od zla.
Kako bismo uopće stigli do ulaza u park, morali smo proći kroz takvu gužvu u kojoj smo se zadržali samo sat vremena. Prekasno smo shvatili da treba uraniti kako bi se izbjegla gužva, a onda i vrućina oko podneva. E, sad slijedi najzanimljiviji dio. Nema šetnje parkom, nego razgledavanje iz autobusa. Sreća nas je ipak malo „pomazila“ pa smo uspjeli sjesti na zadnja sjedala i imati predivan pogled na vulkane sa svih strana. Očarali su nas prizori nastali erupcijom tako da smo zaboravili i na snimanje i na fotografiranje. Voditelj je naglasio kako je zadnja erupcija uništila travu i stabla pa na otoku uspijevaju samo vinova loza i palme. Mislim da su svi u autobusu osjetili snagu prirode koja ispod crnog beživotnog kamenja i dalje diše.
Nakon obilaska autobus nas je ostavio ispred restorana El Diablo u kojemu se meso peče na vulkanskoj pari. Zvuči nestvarno: „Obrok ,,iz vulkana!“
Nakon ručka vodič nam pokazuje zanimljiv eksperiment. Dovoljno je postaviti suhu granu u rupu u zemlji i grana se za nekoliko trenutaka zapali zbog vreline tla. Potom je u rupu izlio kantu vode koja se brzinom svjetlosti pretvorila u veliki gusti oblak vodene pare. Ostali smo zadivljeni ovom demonstracijom moći prirode.
Jamelos del Aqua i Juardin de Cactus
Sljedeći dan na otoku bio je rezerviran za vulkansku spilju Jamelos del Aqua. Na ulazu su nas dočekali brojni kaktusi i stube od vulkanskog kamenja kojima smo se spustili do podzemnog jezera. Kristalno čista voda i bijeli račići nasuprot tami spiljskog svoda, a onda izlaz prema otvorenoj oazi okruženoj palmama i kaktusima. Mama je bila toliko zadivljena da nije mogla prestati slikati. Doslovno smo je odvukli jer smo morali dalje. Zaboravih reći da je vanjski dio spilje osmislio umjetnik Cesar Manrique i svojom vizijom pomirio prirodu i umjetnost, te stvorio cjelinu. Zahvaljujući njemu na otoku su sve kuće bijele boje sa zelenim ili plavim prozorima. Na kružnim tokovima nalazimo njegove skulpture koje predstavljaju apstraktne oblike inspirirane prirodnim ljepotama ovog „vulkanskog raja“.
Uslijedio je odlazak u botanički vrt zvan Jardin de Cactus. Hodali smo vrtom više od sat vremena uživajući u kaktusima kojih je više od četiri i pol tisuće različitih vrsta. Prizori su me podsjetili na film ,,Alisa u zemlji čudesa” zbog brojnih vijugavih puteljaka koji izgledaju poput labirinta.
La Geria
Nakon sjeverne strane otoka obišli smo i južnu koja je prepoznatljiva po vinogradima La Geria. Iako nemamo vrt kod kuće, ipak sam uvidjela bitnu razliku u sadnji vinove loze Uu odnosu na Slavoniju. Zbog straha od nove erupcije mještani vinovu lozu na otoku sade u udubljenjima u tlu, okruženim kamenjem kako bi dodatno zaštitili lozu.
„Kako ljudi uspijevaju uzgojiti grožđe u ovom beživotnom okolišu“, zapitala sam se. U La Geriji vino se može i degustirati. Nisam smjela probati, ali moji roditelji jesu. Oduševljeno su izjavili kako je okus poseban, s blagim notama vulkanskog tla i soli. Sestre i ja smo samo zakolutale očima jer znamo da oni uopće ne piju vino.
Kad već spominjem ispijanje pića, moram spomenuti jednu zgodu iz hotela. Naime, svake večeri od devetnaest sati u hotelu počinje tzv. ,,golden hour” i odnosi se na ispijanje piva: jedno platiš, drugo dobiješ „gratis“. Dok smo seke i ja pile sok od ananasa, primijetile smo dvoje zanimljivih ljudi za stolom do nas. Stariji čovjek bio je pravi gospodin, pušio je lulu, imao šešir na glavi i savršeno oblikovane brkove, dok je starija gospođa, također uređena i zalizana, pila kao da neće dočekati sutra. Iz razgovora s njima saznale smo da su iz Irske i da im ovo nije prvi put na otoku, ali nažalost zadnji jest. Gospođa je teško bolesna i više neće moći putovati, a želja joj je bila posljednji put vidjeti Lanzarote.
Rastužila me njena priča iako je navedena večer u restoranu bila savršena, konobari su zabavljali goste i plesali, ispitivali me o mojoj zemlji i specijalitetima. Zadržali smo se dulje nego inače pa je jutro prebrzo došlo.
El Golfo
Dan po dan i približio se kraj našeg odmora. Posljednje što smo htjeli vidjeti bila je zelena laguna El Golfo smještena unutar kratera vulkana. Smaragdna boja vode u odnosu na crni pijesak. „Ah“, izustila je mama. Šetali smo puteljcima oko lagune, fotografirali i uživali u pogledu. Odlučili smo se spustiti do plaže i hodati crnim vulkanskim pijeskom. Odmah kraj lagune je restoran u kojemu smo probali „paellu“-rižoto s morskim plodovima i „papas“- kuhani krumpir preliven raznim umacima i začinjen morskom solju. Oba jela bila su jako ukusna, ali ne mogu nadmašiti rižu i krumpir pripremljene kod kuće.
Vodič nam je nakon jela predložio jahanje deva.
„To je čisto mučenje životinja“, viknula je mama! Potvrdno smo kimnuli glavama.
Budući da smo odbili deve, vodič nam je ispričao dvije legende povezane sa životom na otoku.
U prvoj su stanovnici jednog sela iskrenom molitvom zaustavili lavu točno ispred crkve, a u drugoj mladić pokušava spasiti zaručnicu na koju je pao odlomljeni kamen prilikom erupcije
vulkana, tako što uzima vile (trozubac) i podiže kamen. Nažalost, djevojka je preminula na sam dan vjenčanja. Uzeo je njezino beživotno tijelo i odnio na vrh brda. Iz prolivene krvi izraslo je cvijeće, a mladić je postao El Diablo.
„Bolje da sam jahala devu nego čula ovu tužnu legendu“, viknula sam!
Doviđenja, do sljedeće prilike
Posljednju večer pakiramo ruksake, pregledavamo suvenire i zbrajamo dojmove o otoku vatre, umjetnosti, moćne prirode i ukusne hrane. Neće biti lako vratiti se iz bajke u stvarnost. Ujutro smo zatvorili vrata apartmana i predivnog poglavlja obiteljskog izleta, pozdravili domaćine, prošli pored bazena, još jednom mahnuli i završili ovu lijepu priču.
„Vratit ću se! To je sigurno!“
Iris Brkanac 8.a
