Bit terorizma možda je najjasnije izražena u staroj kineskoj uzrečici “ubiti jednoga – uplašiti stotine“, a danas bi mogla glasiti “ubiti stotine – uplašiti milijune. Klasična trijada terorizma “teroristi-žrtve-vlast”, zamijenjena je kvartetom “teroristi-žrtve-vlast-masovni mediji”. Tome bi se sada trebali dodati i novi interaktivni mediji.
Osnovna svrha terorizma je teror, strah koji se javlja uslijed unesrećivanja i ubijanja ciljanih ili nasumce odabranih ciljeva. Jedna od najgorih pojava je činjenica kako se teror lako i uspješno komunicira, pa je paradoks činjenica kako uspješna javna komunikacija terora, narušava osnovne društvene vrijednosti.
Mediji su postali glavno bojište u borbi za političku moć jer posjeduju sposobnosti upravljanja, kako percepcijom globalne populacije, tako i lidera. Medijska prezentacija događaja, uključujući i terorizam, ovisi o pristupu izvoru informacija, oblikovanju vijesti, vremenskom ograničenju, uređivačkoj politici sa vrijednosnim i političkim preferencijama, te o obliku i stupnju državne cenzure.
Terorizam od početka razvoja masovnih medija umnožava svoje učinke upravo medijima. I to novinari i urednici i vlasnici medija trebaju jasno raspoznavati. Terorističke organizacije dosežući globalnu javnost putem masovnih medija, pokušavaju povećati svoje sposobnosti i to publicitetom, jer terorizam efikasnije djeluje komunikacijom učinaka, nego razornim sadržajima. Mediji posreduju javnosti strah od terorizma, prijetnje, zahtjeve, ultimatume, ali u užase stradanja kao posljedice terorističkog djelovanja. Mediji i terorizam snažno se privlače.
Terorističkim je organizacijama potreban publicitet što se najjasnije vidi u preuzimanju odgovornosti za terorističke zločine. Štoviše, često je i lažno preuzimanje odgovornosti samo kako bi dospjeli u medije. Analiza vodećih stručnjaka iz područja terorizma D. B. Johnsona i J. P. Martina pokazuju da se u 95 % njihova obraćanja medijima radi o preuzimanju odgovornosti za teroristički napad.
S druge strane, mediji “vape” za događajima kakvi god oni bili, zbog komercijalne utrke za tiražom ili gledanošću. Ne možemo reći da mediji potiču terorizam jer je medija za prenošenje terora bilo i prije masovnih medija, ali terorizmu i masovnim medijima mora se pripisati komplementaran i simbiotski odnos, iako ne dijele i ne moraju dijeliti iste vrijednosti.
Teroristički napadi predstavljaju ekskluzivnu vijest. Terorizam informativnom sastavnicom prikazuje svoju nasilnu sastavnicu. Svaki veći teroristički napad dobiva potencijal ekskluzivnosti globalnim multipliciranjem kroz “top news” ili “breaking news”. Na taj način informativni prostor medija postaje sve više ratnim teritorijem. Danas i vlade kao dio antiterorističke borbe moraju imati sposobnosti prepoznavanja sigurnosnih očekivanja javnosti.
Mediji i terorizam u povijesti su bili u različitim odnosima, prema uratku Michaela Wievorke, The Making of Terrorism, i to kao:
- • Potpuna indiferentnost, iako je nemoguće zamisliti terorizam bez kanala ili bez medija za komuniciranje svojih prijetnji. U ovom obliku odnosa karakterističan je izostanak zastrašivanja bilo koga, osim ciljano žrtava.
- • Relativna se indiferentnost odnosi na masovne medije kada teroristi već imaju komunikacijske kanale te nemaju posebnog interesa za publicitetom. Naime, postoje mnogi neformalni i sekundarni komunikacijski kanali kao sveučilišta, vjerski objekti i slično.
- • U medijski orijentirane strategije spadaju terorističke strategije kada se ili medije potiče na akciju ili kada se medijima povećava učinak terorističkih akcija. Planeri terorističkih akcija pokazuju sve veće znanje o medijima.
- • Potpuni raskid, je ustvari potpuni prestanak korištenja medija uz koji idu i napadi na djelatnike u medijima, bilo da ih se “kazni” za njihov rad ili unaprijed zaplaši, što samo po sebi nije izostanak utjecaja na medije.
Tako je početkom prošle godine u Parizu napadnuta redakcija satiričkog časopisa Charlie Hebdo u napadu je poginulo 12 osoba. Napad je bio motiviran karikaturama proroka Muhameda i netom objavljenom karikaturom jednog od vođa ISIL-a. Na ovaj časopis izvršen je i napad 2011. godine. Napad je šokirao cijeli svijet. Uslijedili su spontani, a kasnije i organizirani prosvjedi kojima se izražavala podrška preživjelim članovima redakcija i pravo na slobodu izražavanja. Ali u nekim dijelovima muslimanskog svijeta, mogli su se čuti stavovi kojim se napad podržava ili pronalazi razumijevanje za motive napadača.
U korištenju medija terorističke organizacije su do sada imali četiri glavna cilja, prema Paulu Wilkinsonu koje on obrazlaže u svom djelu Terorizam protiv demokracije:
- promicati (ne)djelo i stvoriti snažan strah u ciljanim grupama;
- mobilizirati širu podršku za svoj cilj među stanovništvom i međunarodnim javnim mnijenjem, naglašavajući pravednost i svoju pobjedu;
- frustrirati i omesti reakciju vlasti snagama sigurnosti, dajući ocjene za praktične antiterorističke mjere kako su neproduktivne i nedemokratske;
- mobilizirati i pokrenuti što veći broj svojih pristaša te prikupiti nova sredstva za svoju rabotu i ciljeve.
Postavlja se pitanje kako izvještavati o terorizmu, kako bi se ispunilo društvene zahtjeve, od informiranosti do sigurnosti. Kako neutralno i pošteno izvještavati, a ne dati potporu teroristima? Kako se odrediti spram izvještavanja o političkim idejama koje stoje iza terorističkih napada? Je li bezrezervna osuda terorističkih napada svrstavanje samo na jednu stranu? Dali su upravo mediji ti koji trebaju dići glas u obrani prava nevinih žrtava?
Napad terorističke organizacije “Crni rujan” na izraelske sportaše na Olimpijadi u Münchenu 1972., posredstvom televizije gledalo je 500 milijuna ljudi diljem svijeta. Dok za vrijeme tzv. teheranske talačke krize 1979. u američkom veleposlanstvu, u prvim tjednima krize televizijske mreže uprihođuju 30 milijuna funti za svaki postotak povećanja gledanosti, a velike američke televizijske mreže povećavaju gledanost 18%. Poslije tri desetljeća napade na SAD 11. rujna 2001. preko malih ekrana pratilo je gotovo milijardu ljudi. Medijsko izvještavanje o terorističkim akcijama tzv. Islamske države posljednjih mjeseci podsjeća na razdoblje nakon 11. rujna kada su mediji bili preplavljeni slikama nasilja koje je počinila al-Qa’ida. Tada su napadnute SAD, najmoćnija sila i to na svom teritoriju, a napad na tornjeve Svjetskog trgovinskog centra na simboličkoj razini napad je na gotovo sve što zapad predstavlja. Sada su videouradci nečovječnog usmrćivanja, poglavito dekapitacijom, glavno propagandno sredstvo ISIL-a.
Tako publicitet postaje osnovni kriterij uspjeha terorističke akcije. Terorističke organizacije ostvaruju željeni publicitet prema Davidu L. Paletzu i Alexu P. Schmidu u njihovom radu Terrorism and the Media na više načina :
• planiranje (najava) akcija i prijetnje imaju potencijal i značaj vijesti
• provođenje aktivnosti kao potpora propagandi i sposobnosti novačenja
• odabir vremena i lokacije za terorističku akciju za privlačenje publiciteta
• izdavanje proglasa
• održavanje kontakata sa tiskom i medijima te davanje izjava
• priznavanje odgovornosti za određene akcije
• slanje poruka kroz značenje i simboliku mete ili akata.
U demokratskim uvjetima i slobodi medija treba uvijek iznova tražiti načine kako se suprotstaviti terorizmu. Otvorenost medije kao i borba za nakladu ili gledanost pa sve do tiražne eksploatacije terorizma, otežava otpor terorizmu. Terorizam na medije može djelovati dvojako: prvo, da ih instrumentalizira za svoje ciljeve, a drugo restrikcijom u slobodi izvještavanja u sklopu protuterorističke borbe. Postoje primjeri kada promišljena medijska cenzura pospješuje odumiranje terorističkih organizacija, a jača njihova političkih krila. U Velikoj je Britaniji tako postojala zabrana objave glasa i intervjuiranje glasnogovornika terorističkih organizacija, pa tako svojevremeno i Sinn Feina iako je bila legalna politička stranaka, ali je procijenjena kao političko krilo IRA-e.
U djelu Terorizam protiv demokracije, Paula Wilkinsona, možemo naći mogućnosti medijskog pokrivanja terorizma u demokratskom društvu slobodnih medija i to kao:
Politika laissez-faire, ( franc. “pustite neka svatko čini što hoće i neka sve ide svojim tijekom” uzrečica je ekonomskog liberalizma i slobodnog tržišta). Riječ je o nadi kako će demokratsko društvo samo prevladati terorističke prijetnje. Ovo je naivno vjerovanje u samoregulirajući odnos između medija i terorizma jer će navodno terorističke organizacije, koristeći se medijima, rafinirati svoje postupke kako bi javnosti bili prihvatljiviji. Vjerojatno bi ova politika prema terorizmu samo povećala terorističke napade i njihove zahtjeve.
Druga opcija suprotstavljanja terorizmu može biti čvršća zakonska regulacija medija i oblik cenzure medija. Restrikcijskom medijskom politikom može se smanjiti utjecaj terorista na društvo, ali to mijenja samu srž demokratskog društva, i to je šteta samo po sebi. Istina je da treba izbjeći situaciju da se terorističke organizacije koriste masovnim medijima, ali nedopustivo je i to da terorističke organizacije unište samu bit demokratskog društva, a to je sloboda misli i sloboda izražavanja tih misli. Sve i da hoćemo, kako zaustaviti internet?
Treća opcija medijske politike, tj. medijskog pokrivanja terorizma, možemo nazvati, dragovoljno uzdržavanje. Bit je u izbjegavanju manipulacije i eksploatacije medija od terorističkih organizacija. Mnoge medijske kuće izradile su naputke za koji obvezuju na promišljenost, pažnju i uzdržanost, kako se teroristima ili otmičarima ne bi pružala platforma za širenje utjecaja. Preporuča se i korištenje stručnih savjetnika u slučajevima izvještavanja u talačkoj krizi. Bit je u poštivanju policijskih zapovjedi i uputa, ali i reakcija da se ne naruši bit profesionalnog izvještavanja.
Teroristi mogu koristiti medije i kao tajmere za početak napada ili bilo kakve organizacijske potrebe. Više je mogućnosti šifriranja bilo da se radi o tekstualnom, slikovnom ili govornom obliku. Prije nedavnih zločinačkih napada u Parizu teroristi su komunicirali putem mrežne komunikacije igraće konzole Playstation 4, gdje je sadržaj komunikacije (chat), bio maskiran uobičajenom komunikacijom igrača za što su najpogodnije borbene simulacije ili popularno“pucačine“.
Dodatni je problem medijskog praćenja terorizma što izvještavanjem dobivamo dojam kako terorizam pobjeđuje. To se događa iz razloga što su informacije o terorističkom napadu prodornije od informacija o uspjesima u antiterorističkoj borbi, ali i zbog uskraćivanja informiranja koje imaju za cilj ne kompromitirati metode antiterorističke borbe.Terorističkim djelovanjem promijenjeni su sadržaji komunikacije kojima vlast predstavlja i brani svoje poteze pred javnošću tražeći podršku za svoje politike. Jedan dio autora to naziva uspostavom pravila i granica u izvještavanju jer se radi o spašavanju ljudskih života dok drugi autori isto nazivaju gušenje ili ograničavanje medijskih sloboda. Tako može izgledati kako su i terorističke organizacije, ali i država, medijski prostor pretvorile u bojišnicu.
Tako negdje novinari, uglavnom posredstvom svojih samoregulirajućih tijela, u suradnji sa vladama, donose etičke naputke o izvještavanju o terorističkim zločinima. U SAD-u je poslije 11. rujna bilo mnoštvo apela medijima. U Velikoj Britaniji, koja ima iskustvo narušavanja sigurnosti u Sjevernoj Irskoj, desetljećima egzistiraju preporuke Ministarstva obrane kao “Defence Advisory Notice System”. Tako su agencije BBC i Reuters sastavili upute novinarima, a BBC ima najstariji naputak novinarima “Terorizam i nacionalna sigurnost”. Ovdje se navodi kako u praćenju terorizma treba govoriti istinu i to brzo, oprezno, potpuno, odgovorno i izbjegavajući špekulacije. Govori se o izvještavanju iz S. Irske, gdje BBC poziva novinare da o S. Irskoj ne govore samo kroz prizmu sukoba i terorističkih akcija.
Novinari u Izraelu, normalnim smatraju da svi tekstovi o nacionalnoj sigurnosti i terorizmu trebaju proći pasku cenzora. U Rusiji poslije talačke krize u moskovskom kazalištu 2002. novinari dragovoljno predlažu i prihvaćaju “Antiterorističku konvenciju”. Španjolske su vlasti 1984. donijele zakon koji predviđa kazne za hvaljenje ili davanje podrške terorističkim organizacijama, a španjolski su suci svojevremeno imali ovlasti za zatvaranje radio postaja. SR Njemačka je već 1976. uvela zakon o protuustavnom djelovanju.
Paul Wilkinson pored svega nalazi dosta mogućnosti kako masovni mediji mogu pridonijeti borbi protiv terorizma ili ublažavanju njegovih razornih učinaka. Mediji mogu prenijeti policijska upozorenja u hitnim situacijama. Odgovorno i točno izvještavanje može osnažiti sigurnosnu kulturu i povećati budnost javnosti i građana pojedinaca. Mediji na međunarodnoj razini mogu pružiti vrijedne podatke o pokretima i terorističkim organizacijama, novim prijetnjama i sl. Mediji mogu biti platforma za diskusije za društvene i političke implikacije terorizma u cilju predlaganja protumjera. Na kraju, mediji podsjećajući na demokratske slobode, kao i na obaveze vlasti u oblikovanje odgovora protiv terorizma i same protuterorističke akcije budu u skladu sa zakonom, poštovanjem temeljnih ljudskih prava kao i zahtjevima socijalne pravde.
Novi mediji još snažnije usložnjavaju javnu komponentu terorizma. Internet je jedno vrijeme, zbog svoje diferenciranosti prema zainteresiranim javnostima i naizgled neograničenim slobodama, bio komunikacijsko utočište terorizma. Nastanak društvenih mreža pružio je terorističkim organizacijama još precizniju sposobnost informiranja, vođenje psihološkog rata, širenje propagande, prikupljanju financijskih sredstava, novačenju, ali i povećao taktičko informiranje, komunikaciju i koordinaciju i na globalnoj razini.
Na stranicama terorističkih organizacija mogle su se naći upute za otmice, izradu bombi, spravljanje otrova i dr. Na Internetu se ne vodi samo unutrašnja šifrirana komunikacija, nego i komunikacija sa suprotnom stranom i to najčešće prijetnjama i najavama zločina ili informiraju o njima ili preuzimaju odgovornost za neki zločin. Produkcija programa za kodiranje na internetu otežava praćenje komunikacije, pa i među teroristima. Najsvježiji su primjeri korištenja Interneta, od strane terorista, objave videouradaka zločinačkih usmrćivanja koji su postali glavna propagandna taktika ISIL-a.
Već nekoliko mjeseci od 11. rujna SAD je počeo proaktivnije informacijsko djelovanje i to brendiranjem antiterorističkog djelovanja. Sharlotte Beers utemeljiteljica marketinške strategije brendiranja, a bila je na čelu značajnih marketinških kuća, Ogilvy & Mather i J. Walter Thompson, postala je podsekretar za javnu diplomaciju i javno mnijenje. Tadašnji američki državni tajnik Colin Powell po njenom imenovanju rekao je: „Mi prodajemo proizvod. Nema ničeg lošeg u tome angažirati nekoga tko zna kako nešto prodati. Nama je potreban neko tko može ponovo učiniti prepoznatljivom američku politiku.”
Ubrzo nakon toga pokrenuta je kampanja na Bliskom Istoku „Brand America“ i tiskanje brošura o nesreći rušenja Twinsa, kao i snimanje video uradaka koji prikazuju život muslimana u SAD-u, gdje se prikazivala američka društvena postavka jednakih životnih prilika, pokazujući uspješne muslimane u americi. Ovdje su ciljana skupina bili mladi muslimani.
Prema uratku Roxane Farmanfarmaian, “The Media and the War on Terrorism: Where Does the Truth Lie?”, mediji bi kao potpora nadilaženju terorizma trebali objavljivati istinite i medijski zanimljive priče koje neće biti privlačne za javnost samo u demokratskim zemljama na zapadu, već i u ostalim dijelovima svijeta. Takve priče trebale bi sadržavati i intervjue sa obiteljima žrtava terorističkih napada, reportaže o tijeku istrage te komentare stručnjaka i javnih osoba.
Iz razloga što osnovni željeni učinak terorističkih organizacija nije samo pravljenje štete zločinima nad nedužnima, već širenje straha putem medija, upravo mediji trebaju i mogu biti najučinkovitiji alat u antiterorističkom djelovanju. Stoga je jedan od najvažnijih ciljeva u borbi protiv terorizma dosezanje javnosti u zemljama gdje operiraju terorističke organizacije ili teroristi odakle vuku podrijetlo.
Osim toga, zadaća medija bila bi stvaranje takvog javnog mnijenja u tim zemljama kako bi u njima naraslo neslaganje sa terorističkim zločinima, kako bi došlo do prestanka političke i logističke potpore teroristima. Sve bi to trebala omogućiti javna diplomacija koja treba uspostaviti kontakte s javnostima zemalja odakle djeluju terorističke organizacije.
Na kraju treba reći kako će jedan od ozbiljnijih izazova današnjice i budućnosti biti medijsko praćenje sigurnosti, a posebno njezine ozbiljne ugroze terorizma. Treba odlučiti kako dobro izvještavati, a ne biti produžena ruka teroristima. Treba odlučiti kako koristiti snagu medija u borbi protiv modernog terora. Zašto ne spomenuti bivšu britansku premijerku barunicu Margaret Thacher koja je u intervjuu The Timesu 1988. rekla:
MEDIJI BI TREBALI RAZMISLITI BI LI DJELOVANJE ONIH KOJI, KAO I TERORISTI, KORISTE SLOBODU DA BI UNIŠTILI SLOBODU, TREBALO DOBIVATI TAKAV PUBLICITET. OVDJE TREBA JEDNOSTAVNO IZBALANSIRATI DVA JAVNA ILI DRUŠTVENA INTERESA TJ. DVA PRAVA, I TO INTERES JAVNOSTI TJ. PRAVO JAVNOSTI DA ZNA, S JAVNIM INTERESOM ZA SIGURNOŠĆU TJ. PRAVOM NA ŽIVOT I OKOLIŠ.
