U prvim pisanim izvorima Stara Gradiška, onda „ALSOGRADISCA“ spominje se 1295. godine kao lučko naselje. Godine 1465. Stara Gradiška se spominje kao „GRADISKI BROD“ (Vadum Gradisthye) i razvija se kao naselje na lijevoj i desnoj obali rijeke Save. 1535. prodorom Turaka, u Staroj Gradiški se pravi utvrda i od tada se spominje kao „Gradiski Castrum“, te postaje vojno-strateško naselje. Godine 1688. Gradišku utvrdu osvaja Ljudevit Badenski, a čitavo područje je od turske vlasti oslobođeno 1691., kada utvrdu zaposjeda vojska Habsburške monarhije. Godine 1699. završava Austro-turski rat potpisivanjem mira u Srijemskim Karlovcima, a rijeka Sava postaje granica između dvaju carstava. Uspostavom granice dolazi do velikih migracija pučanstva, jedan dio (muslimani) odlazi u Bosnu, dok katolici i pravoslavci napuštaju bosanske krajeve i naseljavaju se u Slavoniju, gdje se uspostavlja obrambena linija u pojasu 6-15 km na lijevoj obali rijeke Save – „VOJNA KRAJINA“. Godine 1750. Gradiška na Savi dobiva ime Stara Gradiška. Od 1762.-1765. u Staroj Gradiški gradi se nova utvrda u obliku nepravilne zvijezde s objektima vojne namjene. .
Izgradnja starogradiške barokne tvrđave počela je prije 300 godina, davne 1715. te je služila kao vojarna graničara. Nakon prestanka potrebe postojanja vojarne u vrijeme Austro – Ugarske 1799. godine tvrđava postaje logor u kojem su prvi logoraši bili francuski vojnici. Nakon uspostave SHS i stare Jugoslavije ista postaje zatvor – logor i tamnica uglavnom hrvatskog stanovništva do 1941. godine kada postaje radni i sabirni logor NDH u sastavu logora Jasenovac. Također i nakon 1945. godine odnosno po završetku II. svjetskog rata.
U sve vrijeme postojanja služi kao tamnica, mučilište i stratište političkih, vjerskih i nacionalnih protivnika vladajućeg režima, što se nastavlja i nakon 1950. godine kada ove prostorije služe za istu namjenu do Domovinskog rata, ubijeno je 160 političkih zatvorenika među kojima je bilo i svećenika. Nažalost svećenici su morali golim rukama rušiti staru crkvu.
Spomenut ćemo i neke znane nam javne osobe koje su robovale u Staroj Gradiški: Franjo Tuđman, Dražen Budiša, Šime Đodan. Marko Veselica, Ivan Gabelica, Anđelko Mijatović, Marko Grubišić, Stjepan Mesić … Gotovo 30 000 onih protiv kojih su vođeni montirani politički procesi bez ikakvih dokaza.
Najsvježije trume s tih prostora su iz vremena Domovinskog rata. Velikosrpska mržnja i bezumlje prema Hrvatima i dr. nesrpskom stanovništvu započeli su ispisivanjem novih krvavih stranica u povijesti Stare Gradiške, u njenoj zloglasnoj kaznionici, opasanoj zidinama sa stražarnicama i bodljikavom žicom, te prostorijama kazamata samica, zatvorskih ćelija i podrumskih prostorija koje su napola pod vodom. Okupacijom zapadnog dijela bivše općine Nova Gradiška i dijelova Zapadne Slavonije, Bosanske Posavine i sjeverozapadnog djela Bosanske Krajine, čelnici “krajinskih” pobunjenika 03.09.1991. god. pretvaraju bivšu kaznionicu KPD Stara Gradiška u zarobljenički logor i istu daju u nadležnost novoosnovanom “SUP-u Okučani, SM Stara Gradiška”, a od 27.11.1991. do 01.07.1992. god. u nadležnošću “Vojne policije, 5.pb 5-banjalučkog korpusa JNA”
Pripadnici “milicije SAO Krajine” zajedno s pripadnicima “TO“” i “Vojne policije” JNA u logor zatvaraju zarobljene pripadnike MUP-a RH i ZNG-a, brojne civile Hrvate, i drugo nesrpsko stanovništvo koje je ostalo kod svojih kuća na okupiranom području i civilno nesrpsko stanovništvo muslimane-Bošnjake i Hrvate sa sjeverozapadnog dijela Republike BiH, Bosanske Posavine gdje u to vrijeme nije bilo ratnih djelovanja, a od veljače 1992. god. uhićivanja i zatočenja su svakodnevna na prostoru Republike BiH i njihova deportacija. S istima nehumano postupaju, tjelesno, psihički i na druge ih načine zlostavljajući, a neke i ubijaju.
Logor “Stara Gradiška” bio je mjesto za uništavanje Hrvata, muslimana-Bošnjaka, osoba srpske nacionalnosti koje su se usprotivile priključiti paravojnim srpskim postrojbama i dr. nesrpskog stanovništva zbog različitih političkih uvjerenja, nacionalnih ili vjerskih razlika, a poniženje ljudskog dostojanstva nije imalo granica niti okvira pomračenog uma “spodoba” koje su upravljale životima i zdravljem preko tisuću logoraša, koji nisu mogli, ni smjeli reagirati, već samo sa strahopoštovanjem, tupo, pognute glave i s rukama na potiljku trpjeti. Logori i zatvori tijekom 1991.god. razlikovali su se od logora iz svjetskih ratova, ali ne previše. Razlika je bila jedino što su sada postojale institucije neskrivene od međunarodne javnosti.
Nevjerojatne su tvrdnje da međunarodna zajednica tijekom 1991. i 1992.god. nije znala ništa o patnjama i stradanjima Hrvata, muslimana-Bošnjaka i dr. u zatvorima i logorima, kako na okupiranim područjima RH, tako i na području BiH, Srbije i Crne Gore. Krajem 1991.god., i sredinom 1992. većinu zatvorenika i logoraša, obično sa zakašnjenjem, ali ipak, posjećivale su razne humanitarne organizacije i pojedinci ( Međunarodni komitet Crvenog križa, Liječnici bez granica ). Oni su sigurno, kao
profesionalci, bez obzira na vještinu skrivanja stvarnog stanja uočavali položaj zatvorenika i logoraša, čak i da nisu htjeli, nisu mogli da ne vide kolektivna stradanja ljudi, žena, već su se zadovoljavali, na žalost, samo popisom istih i davanjem najnužnije pomoći. Nisu, a mogli su, podići glas protiv jednostranog prikazivanja zatvorsko-logoraške tematike i ranije, no već su to ukazali tek boravkom u logoru “Manjača” kada su snimke po prvi puta obišle svijet.
Činjenica je da su logori i zatvori bili u funkciji etničkog čišćenja, jer su poslužili kao instrument zastrašivanja, psihološkog pritiska na hrvatsko, muslimansko-bošnjačko i dr. nesrpsko stanovništvo, kako bi napustili svoje domove i sela. Strateški interes Srba u Republici Hrvatskoj i BiH bio je postizanje čistog etničkog prostora tzv. “SAO KRAJINA” i “REPUBLIKA SRPSKA” i pripajanje Srbiji , stvaranjem “VELIKE SRBIJE”. Dana 06.02.1991. zloglasni „KPD Stara Gradiška“ odlukom Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske prestaje s radom.
Danas je s početkom u 11.00 sati u Staroj Gradiški obilježen Dan logoraša srpskog logora za ratne zarobljenike “Stara Gradiška”. Tom prilikom služna je Sveta Misa u župnoj crkvi, a komemoracijski skup održan je kod spomen obilježja žrtava logora Stara Gradiška, na samom ulazu u zloglasni kazamat. Brojna izaslanstva su položila vijence i zapalila svijeće: izaslanik Predsjednice Republike Hrvatske pukovnik Vlado Čulina, saborski zastupnik Antun Vidaković kao izaslanik Predsjednika Hvatskog sabora, premijer Unsko – sanskog kantona iz BiH mr. Izudin Saračević i suradnici, izaslanstvo grada Zagreba, Brodsko – posavske županije, Sisačko – moslavačke županije, grada Lipika, grada Pakraca, Novske i općina Jasenovac I Lipovljani, hrvatski branitelji iz Slunja, predstavnici Hrvatskog saveza zatočenih i nestalih u Domovinskom ratu, Memorijalnog dokumentacijskog centra Vukovar, Zajednica branitelja HDZ-a “Gojko Šušak” i ratni zapovjednici 1. gardijske brigade “Tigrova”, Društvo političkih zatvorenika iz Osijeka, predstavnici općine Ključ iz BiH, te brojne stradalničke i braniteljske organizacije.
Minutom šutnje odana je dužna počast svim stradalnicima i žrtvama u logoru Stara Gradiška, a prije samog obraćanja govornika, intonirane su himne Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nekoliko stotina okupljenih bivših logoraša i goste u ime domaćina pozdravio je načelnik općine Stara Gradiška Velimir Paušić, a najtragičnije događaje i podatke o broju žrtava iznio je Ivan Lipak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. Zsatrašujuća je činjenica da je kroz srpske koncentracijske logore u Domovinskom ratu prošlo preko 30 000 Hrvata, od toga 3 000 žena i 500 djece. Dio naše sudbine dijele i muslimani iz susjedne nam Bosne i Hercegovine. Iz 64 logora razmijenjeno je ukupno 7.666 hrvatskih branitelja i civila, dok se za 804 zatočenika ne zna mjesto zatočenja. Hrvatska traga za ukupno još 1600 nestalih osoba, a jednako kao Bosna i Hercegovina traži pravdu za žrtve. Do sada su postavljene tek 22 spomen ploče na mjestima bivših logora – i to isključivo na hrvatskom teritoriju.
Od cjelodnevnog obilježavanja i druženja nekadašnjih logoraša ostalo je obećanje kako će već slijedeće godine nastojati ovoj komemoraciji dati viši značaj, mada današnji skup upućuje na to kako ima puno onih koji o strahotama logora Stara Gradiška neće šutjeti.
“Odlučio sam sve ovo napisati, jer da nisam, živio bih do smrti pod dojmom da sam prešutio, što nije trebalo prešutjeti, skrio, što nije trebalo skriti, propustio ono što nisam smio propustiti.” – uvodni je dio citirane knjige na današnjem skupu, kojoj uskoro slijedi nastavak. Istina će ipak ugledati svjetlo dana.
no images were found
