Sadržaji jedinstvene manifestacije, „Ljeta u knjižnici” nastavljeni su jučer na Dječjem odjelu Gradske knjižnice. Iako je prvotno bilo zamišljeno da će se još jedna radionica, ovoga puta na temu biciklizma, održati u Gradskom parku, zbog lošeg vremena, ipak, je održana na Dječjem odjelu knjižnice.
Radionicu pod nazivom „Zašto volim bicikle” vodio je knjižničar Goran Bašić, a o biciklizmu, prednostima, zdravom načinu života i potrebi bavljenja sportom govorio je predsjednik Biciklističkog kluba „Psunj” Saša Keser:
– Provođenje vremena na biciklu može poboljšati fizičku snagu, pomoći u mršavljenju, jačanju imuniteta, pa čak i učiniti da se ljudi generalno osjećaju sretnije, zadovoljnije i ispunjenije. Pandemija je dovela do velikog procvata biciklizma u svijetu, a sada je najbolje vrijeme da obrišemo prašinu s bicikla, koji je stajao na balkonu ili u podrumu i počastimo se novim hobijem – biciklizmom. Biciklizam je jedan od najboljih oblika fizičke aktivnosti, vožnja bicikla donosi brojne prednosti za kardiovaskularni sistem, sve vrste vježbanja mogu poboljšati mentalno stanje, utjecati na dobro raspoloženje, smanjuje stres, jača imunološki sistem – rekao je, između ostalog, predsjednik Keser.
– Vjerujem da se mališanima radionica svidjela, da su čuli nešto novo i korisno i dobro iskoristili svoje slobodno vrijeme. Lijepo je baviti se sportom, lijepo je čitati, stoga smo i ovom radionicom nastojali povezati ove dvije stvari – dodaje je voditelj radionice Goran Bašić.
A djeca su, vjerujemo, i ovoga puta uživala, a sve što su doznali na radionici prenijeli su nakon toga i na papir i napravili samo njima znano, novo „super vozilo”.
Polaznici radionice i literarno su se izrazili o svom hobiju. Donosimo vam tekst našeg mladog sugrađanina Marka Musića:
KAKO SAM ZAVOLIO VOŽNJU BICIKLOM I ZAŠTO JU DANAS JOŠ VIŠE VOLIM
Još od malih nogu, čim sam prohodao htio sam biti još mobilniji. Moja želja da sjednem na kotače bila je velika, ali i kontrolirana budnom pažnjom mojih najbližih. Na početku to je bio dječiji bicikl na tri kotača koji se kretao uz pomoć energije mojih mišića. Relativno brzo sam usvojio tehniku vožnje biciklom na dva kotača. Namjerno to kažem zato što danas, kad sam odrasliji, želim to postupno zamjeniti motociklom, ili biciklom koga pokreće električni motor, koji više nije rijetkost.
Moju pažnju je počeo privlačiti mali bicikl koji je stajao pored automobila u garaži.ˇTaj sklopivi bicikl, “Poni”, razlikovao se od ostalih bicikala po veličini kotača koji su bili od 20 coli (“normalni” su bili 27 coli), a prema kotačima je pravljen i okvir bicikla. On je bio vrlo nizak i više je odgovarao djeci nego odraslima. Konstruktori su biciklu omogućili pomjeranje sjedišta i upravljača po želji tako da je mogao prilagoditi se svima, i velikima i malima, i odraslima i djeci. Zavirio sam i u pomno sačuvane tehničke papire bicikla i ustvrdio da je proizveden u susjednoj Sloveniji, da je postojao i veći model (s kotačima od 24 cola) kao i takav koji se nije mogao sklapati. Baka mi je pričala kako je dida, koji je sada u mirovini, išao sa nijm svako jutro na posao, a vozile su ga i moja majka i tetka, mamina starija sestra.
Pod majčinim brižnim okom stasao sam i ja kao vozač “Ponija” , međutim vrijeme je učinilo svoje te sam ja uskoro dobio novi bicikl. Svi su željeli da se u novom biciklu osjećam “kao u fotelji”. Zbog toga smo podesili položaj sjedišta i upravljača. Počeo sam istinski uživati u vožnji novim biciklom i svemu lijepom što ona sa sobom nosi.
Godine moga odrastanja promijenile su i moj način razmišljanja i želje. Pripremajući se sa voditeljem za ovu kreativnu radionicu neizbježna tema našeg razgovora bio je električni bicikl “Greyp” . Zajedno smo prošli literaturu koja obrađuje većinu elektronike, baterija koje ga čine nesvakidašnjim prometalom koje se počelo pojavljivati na cesti ili čak, pješačkoj stazi. Bicikl koji je u stvari i motocikl može prijeći 120 km brzinom od 15 km na sat, a bez problema juri 65 km na sat pogonjen samo strujom bez pedaliranja, jasno uz smanjen konačni domet vožnje na takav način .Pri tome treba uzeti u obzir zakonske propise koji nalažu da su samo ona prometala koja voze do 25 km na sat pomoćna pješačka sredstva, dok je svemu bržem mjesto dalje od pješačkih staza – na cesti. Ovaj je bicikl vožen “power” načinom ustvari dovoljno brz i za normalan promet s ubrzanjem koje je jače nego na prosječnom skuteru od 50 kubika. Probni vozači koji su u časopisima pisali o ovom biciklu nisu u svojim izvještajima mogli zaobići prateće poglede ostalih sudionika u prometu koji su bili,malo je reći,začuđeni. Lakoća ubrzavanja i održavanja brzine brzo se svidjela vozaču uljujanom u blagodati elektrobicikla koji u litijskim baterijama može pohraniti 1,3 kWh struje te pokretanje bicikla “pedaliranjem” nije nikome padalo na pamet. Proizvođač tvrdi da jedno punjenje baterija po europskom prosjeku košta jedva dvije kune, a uz pomoć punjača spaja se na običnu kućnu utičnicu i traje samo 80 minuta.
Jasno, na kraju ono najvažnije – takav “bicikl” stoji oko 45.000,00 kn što i nije malo, te ga čini dostupnim isključivo onim istinskim ljubiteljima kojih će, nadaju se, biti sve više. Bicikl je u cjelosti hrvatski proizvod na što smo ponosni. Potpuno sam svjestan i činjenice da izaziva brojne nedoumice među mojim vršnjacima, kao i u meni samom…
MARKO MUSIĆ
