Objavljeni su podaci o dobitima tvrtki prošle godine – jednu od najboljih dobiti imala je i
tvrtka Kraš-EZOP čak 127 milijuna kuna. Isti taj Kraš, kako su nam javili radnici, je u
prosincu te iste 2019. godine donio odluku o smanjenju bruto plaće za oko 1.500 kuna, u
ožujku je 40 radnika dobilo poslovno uvjetovani otkaz, a u prosincu 2019. godine tvrtka je
smanjila otpremnine na iznos 6 (šest) prosječnih mjesečnih bruto plaća ostvarenih u tri
mjeseca prije prestanka Ugovora o radu, dok su prije te izmjene iznosile jednu polovinu
prosječne mjesečne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu
za svaku navršenu godinu rada. No ne samo da je riječ o tvrtki koja posluje s dobrom
dobiti, a otpušta radnike, već je Kraš primio i potpore za očuvanje radnih mjesta za mjesec
travanj u iznosu od čak 5.7 milijuna kuna! Bez obzira na to, u svibnju se nastavlja s
pritiskom na radnike i radnice da potpišu prestanak radnog odnosa. Otišlo je novih 20
radnika, a idućih 20 se sprema otići.
Sindikat PPDIV-a je na naša upozorenja koja smo u nekoliko navrata objavili odgovorio da
će sada Kraš krenuti u zapošljavanje novih 100 radnika – s nestrpljenjem čekamo rujan da
provjeri koliko su zbilja u Krašu ljudi zaposlili i na koji rok. No radnici nas već upozoravaju
kako je u Krašu evidentan realan višak zaposlenih u administraciji, zadnjih par godina broj
zaposlenih u administraciji i proizvodnji je gotovo izjednačen.
Po starom prokušanom receptu, problemi uspješnih tvrtki počinju njihovom privatizacijom.
Problemi radnika počinju u studenom 2019. kada je KRAŠ ESOP prodan MI PIVAC. Tvrtka
je već pod istragom DORH-a zbog sumnjivih uvjeta prodaje dionica braći Pivac. No i mimo
mogućih malverzacija – sam okvir privatizacije treba dovesti u pitanje.
Iako je riječ je o obrascu gdje privatizacija i ulazak tajkuna u vlasništvo firme u pravilu znači smanjenje broja zaposlenih i/ili uništenje poduzeća i radničku nesigurnost – vladajući ne žele ispitati sam okvir deindustrijalizacije i propadanja domaće privrede. Ne smijemo pristati na njihovu mantru da „nema drugog načina”. Ima, no taj način uključuje viziju društva u kojem jurnjavu za privatnim profitom treba zamijeniti proizvodnjom za zadovoljavanje temeljnih potreba društvene većine. Kao prvi korak prema društvu u kojem proizvodnja nije usmjerena na zadovoljavanje privatnog interesa, već zadovoljavanje temeljnih potreba društvene većine – bilo bi potrebno temeljito promijeniti odnos prema tvrtkama od društvene važnosti, kao i proizvodnji.
Iako državno vlasništvo samo po sebi nije rješenje, pogotovu danas kada se vrlo često
koristi kao instrument za predaju važnih strateških firmi, a preko njega postavljaju politički
podobni kadrovi, brana tome nije privatizacija gdje privatni špekulanti gledaju kako će što
brže zaraditi, a ne održati proizvodnju (što je potpuno racionalno iz njihove perspektive).
Važan dio korjenite promjene je radničko suupravljanje – jer radnici su motivirani da održe
proizvodnju i svoja radna mjesta. No uz radničko suupravljanje neophodno je osiguravanje
institucionalnog okvira kojeg u prvoj fazi može osigurati jedino država, a koje treba dati
okvir za provođenje industrijskih politika kojima će se povećati zaposlenost i udio domaće
komponente u proizvodnji, itd.
Demokratsko odlučivanje na radnom mjestu uz pomoć državnog intervencionizma bio bi
prvi korak prema prevladavaju urušavanja privrede privatizacijama koje nas smjestile na
ekonomsku periferiju EU i svele na uslužnu/ slugansku ekonomiju s niskom dodanom
vrijednosti.
Autor: Radnička fronta
Foto: izvoz.gov.hr
