Možda se, s vremenom, popisu zaštićenih kulturnih dobara pridruži i jedno novogradiško, koje će, zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, uskoro biti izvučeno od zaborava i preneseno novim generacijama. Riječ je o necanoj, odnosno mrežastoj čipki, posebnoj vrsti tog delikatnog, jedinstvenog i iznimno vrijednog ručnog rada čija izrada, na sreću, još uvijek živi na prostoru Posavine, posebno u Davoru i Orubici, odakle je i jedina preostala živuća čipkarica, Marica Sverić.
Želeći svima pokazati čudesnu ljepotu necane čipke, članovi Udruge čuvara pučke kulturne baštine “Tkanica”, predvođeni predsjednikom Milanom Rosićem, u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem “Relković”, ovih su dana Novogradiščanima predstavili sasvim posebnu izložbu i odveli ih na putovanje kroz prošlost, romantiku, eleganciju, jednostavnost ali i jedinstvenost čipkanih predmeta izrađenih tehnikom necanja.Riječ je o staroj tehnici ručne izrade čipke pomoću posebne igle i drvenog okvira, koju su od davnina njegovale žene ruralnih krajeva. Upravo u toj činjenici leži i glavna razlika između europskog i hrvatskog čipkarstva. Dok je u Europi ono, uglavnom vezano za ženske crkvene redove i pripdanice visokog plemstva, čipkarstvom su se u našim krajevima bavile isključivo seoske žene. Tradicija je, iako pomalo zaboravljena, na sreću, još uvijek sačuvana, zahvaljujući pokojoj učiteljici-mentorici koja tehniku izrade necane čipke prenosi mlađim ženama svoje obitelji.
Zahvaljujući njima, njihovom entuzijazmu, strpljenju, ali i ljubavi prema tradiciji i pučkoj baštini stara tehnika izrade mogla bi biti revitalizirana na pravi način, čime bi se i naš grad, u dogledno vrijeme, mogao upisati na čipkarske karte svijeta, ali i dobiti reprezentativni, brendirani suvenir kakvog se ne bi postidjela ni Europa.
S tim je ciljem u četvrtak, 8.kolovoza, organizirana prva praktična radionica necane čipke pod stručnim vodstvom “doktorice necanja”, kako je Orubičanku Maricu Sverić, najavila ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta, profesorica Marija Karlovčan Subić.
15-ak zainteresiranih Novogradiščanki različite dobi, potvrdile su kako interes za stari ručni rad postoji i kod žena suvremenog doba, kao i svijest o vrijednosti i značaju naše baštine, samo treba naći način kako priču približiti svima. Prvi školski sat prošao je, uglavnom, u međusobnom upoznavanju, ali i divljenju ručnom radu jedine naše istinske čipkarice , uz , tek pokoji, samostalni pokušaj. Iako je entuzijazam sjajan motivator, valja reći kako je za izradu necane čipke, osim zavidnog umijeća ruku, potrebo još i puno strpljivosti, ali i slobodnog vremena. A, onda kada zaboravljena tehnika bude svladana i sve tajne necane čipke otkrivene novim čipkaricama, nastat će predmeti jedinstvene estetike. I Hrvatska će, možda, zahvaljujući novogradiškoj čipki koju nastojimo sačuvati, dobiti još jedno zaštićeno nematerijalno kulturno dobro.
Autor: Simonida Tarbuk
