Nakon tri godine informiranja ovdašnje javnosti, SBplus stekao je određen autoritet u prenošenju informacija do kojih je uspijevao doći i komentara objavljenih potom. Zbog toga, imali smo obvezu, što je moguće točnije, utvrditi činjenice, objaviti ih i time dati svoj doprinos pravičnijem raspletu događaja koji je toliko senzibilizirao hrvatsku javnost da ga mediji, pomalo vulgarno, eksploatiraju i danas.
To što sam napisao članak sadržaja suprotnog velikoj većini hrvatskih medija – dokazujući kako je, u slučaju ‘Nora’, često izvještavano ofrlje i, posljedično tome, (ne)izravno beskrupulozno klevetana jedna mala i siromašna humanitarna udruga – čiji se članovi plemenitim poslom ne bave zbog otkupa svojih grijeha i/ili kupnje društvenog ugleda, nego iz očaja, radi spašavanja sebe ili svojih najbližih, jer ih je zajednica marginalizirala – nije problem moj, nego aljkavih novinara i njihovih redakcija.
‘Zli jezici strašniji su od pištolja’
Je li netko od vodstva Udruge počinio nešto ozbiljno protuzakonito i/ili nemoralno, tek treba biti utvrđeno. Ali, da svi članovi Udruge nisu kolektivno društveno smeće, kakvim ih mjesecima u javnosti predstavljaju mediji i agresivni roditelji pokojne Nore Šitum, apsolutno je točno.
Dakle, predmet mog interesa nije mogući pojedinačni propust, ili nečiji zločin čak. Predmet mog interesa jeste bezobrazno olako generaliziranje u ocjeni rada jedne cijele Udruge, a potom njezino kriminaliziranje i klevetanje. Pritom, više me konsternirala moralna prizemnost i ništa veća profesionalnost većine novinara te hijenski odnos urednika prema ovoj temi, nego suspektan motiv za hajku koju su profesionalno pokrenuli Đana Atanasovska i Ivica Šitum.
Što se tiče samih roditelja jedno od šestero umrle djece Udruge Hrabro dijete, u međuvremenu, postalo je bjelodano kako oni, na najvulgarniji način, zloporabljujući senzibiliziranost hrvatske javnosti, pokušavaju izvršiti pritisak na institucije sustava ne bi li došli u posjed neutrošenog novca prikupljenog donacijama građana, kojeg čuva Udruga ‘Hrabro dijete’.
Onaj tko angažira profesionalce kako bi mu organizirali agresivnu medijsku kampanju započetu spektakularnom tiskovnom konferencijom i, tijekom te kampanje, za svoje dobročinitelje, javno govori:
„Zahvaljujem vam što lažete, obmanjujete mene i javnost, što nemate nikakvog morala…”, ili: to je „Udruga organiziranog kriminala…”, ili: „Ovo su im zadnji trzaji prije nego što u zatvoru završe.”, taj ne demonstrira svoju ucviljenost nego besćutnost, ne zove institucije društva u pomoć, nego umjesto njih presuđuje.
Onaj tko se tako ponaša, više liči na sumnjivca koji, vrišteći ‘drž’te lopova’, pozornost progonitelja sa sebe na druge usmjeriti želi.
Nije i moralno sve što je dopušteno
Onaj tko se tako ponaša nastoji, ako ne izbjeći, barem marginalizirati pitanja kao što su: „Zbog čega vaši privatni računi nisu nadzirani?. Gdje je ostatak novca s vaših računa? Zbog čega ste spriječili američku bolnicu da hrvatskom Ministarstvu zdravlja dostavi konačan obračun Norinog liječenja… (što je tražila Udruga ‘Hrabro dijete’)”. A kad je ipak odgovoriti trebalo, onda je to izgledalo ovako:
– Pretpostavljam da nije bilo nadzora nad mojim računom zato što je to račun na kojem je majka skupljala za svoje dijete.
– Novac koji je stizao, nakon što smo mi otišli u Ameriku, ljudi su paralelno uplaćivali i udruzi i nama. Ja kao fizička osoba nisam dužna prijavljivati novce Ministarstvu uprave za razliku od njih (Udruge op.a.) koji su bili službeni organizatori humanitarne akcije za Noru.
– Ja, kao fizička osoba, nisam dužna pokazivati račun. Ali, bez obzira na to, ja sam od početka akcije printala sve bankovne izvode, mahala njima pred kamerama i 3,3 milijuna kuna prebacila udruzi i otišla za Ameriku, a 700 tisuća kuna, kasnije prikupljenih, prebacili sam na Zakladu Nora Šitum.
– Bolnica je ispostavila predračun po kojem je udruga platila Norino liječenje koje je, podsjećam, koštalo 575.000 dolara, ili 3,2 milijuna kuna… Americi je išlo jedno jedino plaćanje i provela ga je Udruga – iznosila je Đana.
Nedavno su, nastavlja, kontaktirali ju iz američke bolnice: „Kažu Amerikanci da ih je zvalo hrvatsko Ministarstvo zdravlja da provjeri koliki je bio račun za Noru”.
– Poludjela sam. Neka Ministarstvo zdravlja nazove mene kao majku, a ne da kontaktiraju bolnicu meni iza leđa. Pitam ja vas što je Ministarstvo zdravlja briga koliko je koštalo privatno liječenje naše kćeri?! Jesu li participirali u troškovima? Nisu! Nazvala sam ih, pa su mi stidljivo rekli: ‘znate, ovi iz Udruge ne znaju engleski, a njih zanima koliki je bolnički račun. Pa smo mi umjesto njih poslali bolnici upit na engleskom’, energično je novinaru kazivala Đana.
Ljudski, tragično i mučno
Zbog svega do sad (ne)poduzetog i (ne)objavljenog, prema informacijama do kojih je došao SBplus, Udruga ‘Hrabro dijete’ u pravosudnu proceduru predaje dva dokumenta:
Prvo. Kaznenu prijavu protiv Đane Atanasovske, Ivice Šituma i nepoznatih počinitelja, kojom od Općinskog državnog odvjetništva traže provođenje cjelovite istrage o sveukupnim prihodima i rashodima realiziranim tijekom humanitarne akcije „Nora fora – hrabro dijete strašni lav”, mogućim krivotvorinama i podmetanjima dokumenata Udruge ‘Hrabro dijete’ te utvrđivanje moguće zloporabe položaja i ovlasti, odnosno nesavjesnog postupanja tijekom prikupljanja i trošenja novca po svim subjektima: Udruga, Norini roditelji i drugi.
Drugo. Privatnu tužbu protiv Đane Atanasovske i Ivice Šituma zbog javno izrečenih i opetovanih kleveta i uvreda protiv članova Udruge ‘Hrabro dijete’.
Kako će završiti ova kolosalno ljudska, potom isto toliko tragična i na kraju mučna priča, ovisit će o časti, moralu, poštenju i profesionalnoj osposobljenosti onih koji bi pravdu pravom čuvati trebali. Kako god okončala, zahvaljujući bezgraničnoj ljudskoj pohlepi i ne odgovarajućoj učinkovitosti državnih tijela, svi njezini sudionici veliki su gubitnici.
Autor: Sbplus/Jerko Zovak
