Onaj tko za predstavljanje svoga uratka angažira režisera Jakova Sedlara i novinara/glasnogovornika Slavka Raku, sigurno iza sebe želi ostaviti dubok trag.
“LIČANIN, doseljen u Slavoniju, provevši većinu ranog vijeka u Zagreb, nije se agramerizirao nego ostao uvijek vezan za Slavoniju, za svoju Pleternicu”, predstavljajući profesora emeritusa, Dragutina Pavličevića, rekao je Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika.
Đuro Vidmarović kazao je to na tribini posvećenoj prof. Dragutinu Pavličeviću organiziranoj u Domu za starije osobe Park u Lašćinskoj cesti u ZagrebU, gdje prof. Pavličević sa suprugom Alisom provodi svoje staračke dane ali i dalje sa mladalačkim zanosom piše priče i pjesme.
Njegov život u Domu bio je, između ostalog, i povod da uprava doma pokrene tribine pod nazivom „Tri četvrt ure znanosti i kulture” (vrijeme trajanja jednog školskog sata ) kako bi život štićenika doma dobio jednu novu dimenziju. Bila je to prva tribina održana 14. siječnja 2020. godine u predvečerje 88 rođendana prof. Pavličevića, 15. siječnja.
Izvorno povjesničar, prof. Pavličević je kroz svoj bogati život ogledao se u književnosti, poeziji, novinarstvu, memoaristici. Sve to ostavilo je traga u njegovim bogatima djelima povijesnog karaktera razvijajući literarni stil u povijesti. Neke od kolega to nisu blagonaklono gledale ali su čitatelji, na jedan novi i pitak način, upoznali se s poviješću. Živeći uz i s narodom, osjetio je punu snagu pučke poezije, proučavao hrvatske seljačke zadruge kao fenomen, predavajući i pišući povijest u komunizmu izbjegao je šablonu jednoumlja. Kao hrvatski proljećar, osjetio je sve turbulencije tog vremena zbog svog domoljublja.
Mnogi njegovi tekstovi su i uglazbljeni, a uskoro bi svjetlo dana mogla ugledati i himna Doma za starije na Lašćini „Lašćinski dvori”.
Ali, povijest himne grada Požege ima posebnu čar. O tome je na tribini govorio bivši gradonačelnik Požege i bivši požeško-slavonski župan, sada nezavisni saborski zastupnik i, prije svega, prijatelj prof. Pavličevića, Zdravko Ronko.
“Nakon komemoracije prof. dr. Filipu Potrebici, jednom od znamenitih Požežana, u moj ured gradonačelnika Požege, onako u letu, žureći, navratio je prof. Pavličević, dao mi komad papira i rekao: gradonačelniče evo vam ovo, ja sam ovu pjesmu ishitrio i posvetio Filipu, povjesničaru Požege, kao posljednje zbogom. Radite s tim što hoćete, možete i objaviti”, rekao je Ronko.
I kada je bio župan, u pripremi promocije jedne od knjiga prof. Pavličevića, Ronko je zamolio pok. Ljubu Kuntarića neka uglazbi tu pjesmu, a predstavljena je na promociji kojoj je nazočio i sin prof. Potrebice – prof.dr. Hrvoje Potrebica.
Pjesma je ganula prof. Pavličevića i postala himna grada Požege. Pjesma je puštena i na tribini te burno pozdravljena.
U prigodi rođendana prof. Pavličevića, Zdravko Ronko je slavljeniku poklonio presliku njegovog „ishitrenog” teksta pjesme kao i partituru s notama.
Uz mnogobrojne štićenike i rukovodstva doma, na tribni su nazočili i predstavnici Instituta Ivo Pilar, u čijem je osnivanju sudjelovao i prof Pavličević te predstavnici Družbe Hrvatskog zmaja čiji je prof. Pavličević bio član, predstavnici Matice Hrvatske, predstavnici HAZ-u i rodnog Grada Pleternice.
Vidno dirnut, suznih očiju, prof. Pavličević svima se zahvalio, a posebice svojoj životnoj suputnici, supruzi Alici s kojom je 65 godina i za koju je rekao kada su krenuli u zajednički život, kako postaje Alisa u zemlji čudesa.
Autor: Slavko Rako
