Josip Freudenreich rođen je 6.11. 1827. u Novoj Gradiški, gdje mu je otac kapelnik vojne glazbe. U Karlovcu je 1841. vidio prve kazališne predstave, i to gostovanje Domorodnog teatralnog društva iz Zagreba. Od 1845. počinje njegova djelatnost glumca, redatelja, organizatora i kasnije kazališnog pisca. Nakon boravka u Temišvaru, dolazi u jesen 1856. u Zagreb, a 1857. izvodi, u okviru pretežito njemačke sezone, i svoje Graničare – prvi pučki igrokaz. 1858., odlazi u njemačka kazališta Lavova i Beča a na poziv ilirca Dimitrija Demetra vraća se 1860. konačno u Zagreb. Od toga je trenutka vođa sviju praktičnih kazališnih pobuda u Zagrebu, sve do svoje smrti, 27.4.1881. Režira, glumi, piše, prevodi, provodi u djelo sve zamisli Demetrove, osniva operetu, dakle bio je praktični duh prvih dana novovjekovnoga hrvatskog glumišta.
On je instinktom kazališna čovjeka uveo u hrvatsku književnost novi žanr: pučki igrokaz po uzoru na djela bečke komediografije 19.st.
Graničari su prvi pravi, a po nekim obilježjima i najbolji hrvatski pučki igrokaz. Izvedeni i objelodanjeni 1857., donose novinu na daskama hrvatskih kazališta. Izvedeni su bezbroj puta a i dan danas ih još uvijek izvode. U Graničarima se neprekidno izmjenjuju emocije, miješaju se suze i smijeh, tragedija i sreća. Naziv im je slijedeći: «Graničari ili sbor (proštenje) na Ilijevu». To je izvorni narodni igrokaz s pjevanjem i plesom u 3 čina.
U jednoj je ličnosti, poput nekolicine svjetskih mu suvremenika, ujedinjavao mnoge, za hrvatsko kazalište dotad posve nepoznate kazališne vještine: bio je glumac – prvak, dramski i operni redatelj, pisac – utemeljitelj hrvatskoga pučkog kazališta, prevoditelj i lokalizator, pokretač operete, pedagog i zasigurno prvi hrvatski koreograf (sam je koreografirao plesne scene u Graničarima, »tancane po čitavom društvu« – pa neki uzimaju datum njihove praizvedbe kao početak plesne umjetnosti u Hrvatskoj!) a nadasve – samouk, ali spretan organizator.
Kao prvi domaći poduzetnik, a to je ono najzanimljivije za neki budući pregled povijesti produkcije hrvatskog kazališta – upravljao je kazalištem u sezoni 1863./64, no i prije, a i nakon toga, organizatorski crv nije ga puštao – bio je organizator brojnih turneja, balova u redutnoj dvorani samog kazališta, glumačkih plijesova u Streljani na Tuškancu itd.
Freudenreichov repertoar mijenjao je dakle scenski svijet i odnose među ljudima na sceni – oni su po silasku s deseteračkog pijedestala započeli govoriti razumljivim jezikom iz susjedstva, a »oklope, zastave i bojne pokliče zamijenili narodnim ruhom i pošalicom. To je model koji od Freudenreichovih pionirskih napora pa sve do naših dana ponavljaju, doduše u različitim varijantama, brojni hrvatski, kako dramatičari, tako i praktičari.
Podaci korišteni iz časopisa Kazalište br. 23/24 2005.
Autor: Mario Trupinić
