Predstava je naoko imala jednostavnu temu – dvoje mladih ljudi, alkohol, užitak i neopterećen govor, ali u pozadini skrivajući i večeras otkrivajući svijet koji svaka osoba prolazi tijekom svoga sazrijevanja, ali često o tome ne govori tako otvoreno. Otvoreno su večeras progovarali glumci Nataša Janjić i Ivan Glowatzky utjelovivši likove Helene i Robija koji su, upoznavši se u jednom baru, proveli burnu noć, a sutradan je slijedilo pitanje je li taj potez bio pametan. Priča koja je večeras ispričana imala je namjeru asocirati na problematiku svih tridesetogodišnjakâ koji su na životnoj prekretnici kada trebaju prestati s kratkotrajnim užitcima i posvetiti se klasičnom i mirnijem načinu života.
Taj je prijelaz oslikan vrlo slobodnim govorom, upotrebljavajući psovke i sve one riječi s kojima na otvoreniji način opisujemo životne zavrzlame. Koristeći slobodniji način govora, improvizirajući scene seksa te govoreći o teškom prelasku u svijet zrele osobe, glumci su probili društvene okvire licemjerja jer ma koliko god mi prešućivali teško doživljavanje toga sazrijevanja, u nama šuti onaj glas koji nas poziva da cijeli život slavimo mladenačke radosti, seksualnost i slobodu. Zanimljiva je bila i jezična podloga, progovarali su glumci zagrebačkim lokalnim rječnikom, a također se u imenu predstave krije naziv zagrebačkog naselja Trnje. Put od trnja do zvijezda izreka je za mučan put do sreće, ovdje taj naziv označava zagrebačke lokalitete, opisujući život gradske sredine u kojoj se dogode i zanimljiva povezivanja kao ovaj slučaj mlade odvjetnice i sitnog kriminalca koje su večeras Nataša i Ivan odlično utjelovili. Predstava nam je poslala poruku da uživamo u životu, da ne trpimo previše od društvenih zakona te da budemo ono što jesmo, kako poslije ne bismo žalili za proteklim vremenom.
Autor: Mario Trupinić/Foto:Moca
