Na stranicama župe Cernik gvardijan fra Vjenceslav Janjić, osim što izvješćuje o vjerskim događanjima na području župe, piše i prekrasne priče o ljudima svoga kraja. Evo jedne:
Naša sugovornica je Dubravka Kumić iz Cernika. Rođena je 24. ožujka 1951. godine. Svi koji ju poznaju zovu je po kuminom imenu Pavica. Kad mi je bilo deset godina, prisjeća se Pavica, ostala sam bez obje ruke. Sjećam se dobro bio je dvanaesti srpnja 1961. godine. Vozili smo vodu u zaprežnim kolima za pravljenje cigle od blata. U vožnji jedno se limeno bure izvrnulo, palo na me i odsjeklo mi obje ruke u visini lakta. Kolima hitne pomoći odvezli su me u novogradišku bolnicu. Najprije su mi amputirali lijevu ruku, a osam dana kasnije i desnu. Prisjeća se gospođa Pavica kao da se jučer dogodilo. Sve pamtim. Liječnici su se bojali da ne iskrvarim, a dogodilo se nešto još i gore došlo je do zatrovanja. Kad sam došla k sebi primijetila sam da nemam šaka. Pitala sam doktore i medicinske sestre gdje su moji prsti? Liječnik, koji me operirao, rekao mi je ljubazno: „Dijete moje, mi ćemo tebi napraviti druge prste!“ Još dok sam bila u bolnici na bolničkoj njezi nisam dozvolila da me netko drugi hrani. Snalazila sam se sama kako sam znala i umjela. Istu sam praksu nastavila i kad su me otpustili iz bolnice i kroz čitav život. Već sam tad znala da me u životu čeka težak Križni put. Bila sam toga svjesna.
U devetnaestoj godini postala sam majka vanbračnog djeteta. Rodila se djevojčica kojoj sam dala ime Suzana. Sam spomen imena sve mi je govorio. Moja Suza postala je smisao moga života i mojih patnji. Nagovarali su me da ju dam nekoj obitelji koja će se moći bolje brinuti o njezi moga djeteta. Na to ne bi niti u snu pristala. Dok sam još bila u bolnici, u rodilištu, moji su roditelji poručili: „Tebe ćemo primiti, ali vanbračno dijete ne!“ Mislila sam u sebi kad si znala dijete roditi za njega ćeš se morati i brinuti. Medicinsko osoblje u bolnici se čudilo. Mnogi su govorili ovo još nismo doživjeli da jedna majka invalid, bez obje ruke, sama doji svoje dijete i ne da se odvojiti od njega. Javili su se ljudi iz Centra za socijalnu skrb i ponudili su mi pomoć za dijete. U međuvremenu se javio i moj otac. Valjda kad je vidio kako se ja borim kao lavica za svoje dijete otac je rekao majci: „To ja sebi ne mogu dozvoliti. Gdje ima mjesta za naših sedmero djece bit će mjesta i za nju i njezino dijete!“
Ovdje smo malo zastali da se malo osvježimo crnom kavom i čašicom slavonske šljivovice. Nije htjela nastaviti govoriti o sebi i svojoj borbi za puko preživljavanje. Tema je ponovno postala njezina kći Suzana. Dala sam joj gotovo sve što joj je u životu bilo potrebno za jedan normalan život. Završila je srednju, udala se i danas je sretna supruga i majka. Ja sam dvostruka baka. Vi ste je vjenčali. Još i danas čuvam slike sa vjenčanja u našoj župnoj crkvi. Sjećam se i vaših riječi : „Što Bog združi čovjek neka ne rastavlja!“ Kćerka je već trideset godina u sretnome braku.
Dan kad smo je posjetili bila je Gospa Lurdska, međunarodni dan bolesnika.
Gospođa Pavica nam reče, pri kraju našeg razgovora, da se ni u čemu ne osjeća invalidom nego Božje stvorenje kao i svi drugi ljudi. U svemu se sama poslužim. Drva cijepam, kuću čistim, glačam, kuham i sve drugo. U kući joj je kao u kutiji šibica. Dragi mi je Bog dao pamet, srce i dušu, a život me nije mazio. Imam četvoricu oženjene braće. Pomagala sam im u odgoju djece. Nikada se nisam na Boga požalila što mi je dodijelio takav život. Bog koji križeve daje dat će i snagu da ih mogu strpljivo nositi.
Piše i slika: fra Vjenceslav Janjić
