Masovni egzodus… Opustošena ravnica. Proteklih smo mjeseci bombardirani takvim katastrofičnim najavama o izumiranju Slavonije. Mladi ljudi, cijele obitelji odlaze iz Slavonije u potrazi za boljim životom, “trbuhom za kruhom”. Neki od njih svoju su budućnost odlučili potražiti u Njemačkoj, Austriji i drugim europskim zemljama, neki od njih odlučili “bolje sutra” potražiti “na sezoni” na obali.
U našu je redakciju prije nekoliko dana došao naš Novogradiščanin koji je želio ostati anoniman. Došao je, kaže, kako bi nam pokazao i drugu stranu rada u sezoni, poslodavce koji ne plaćaju svoje radnike i koji za “željenu koricu kruha” nude nehumane uvjete rada i smještaj kojemu nitko nikome ne bi poželio.
– Prijatelj mi je ponudio “siguran” posao u jednoj pekari u Malom Lošinju. Obećali su mi siguran posao, dobru zaradu, smještaj, život dostojan čovjeka.
Kada sam stigao, nisam mogao vjerovati! Došao sam tamo i zatekao kaos!
Trebao sam raditi u proizvodnji pekarskih proizvoda, no kada sam vidio uvjete u kojima se radi i gdje smo trebali biti smješteni, jednostavno nisam to mogao prihvatiti.
Smrad, prljavština, plijesan, prljave sobe, nedostatak osnovnih uvjeta za smještaj, to me je dočekalo. Plaća je bila primaljiva, deset tisuća kuna, smještaj, hrana, sve mi se to činilo privlačnim. No, kada sam vidio gdje bih trebao raditi i živjeti, užasnuo sam se! Žohari, plijesan, vlaga, nesnosni smrad… Tu se proizvodi kruh i pekarski proizvodi i tu bi mi trebali živjeti i raditi!
Obratio sam se Državnom inspektoratu u Malom Lošinju, pokucao na još nekoliko adresa, no nitko mi nije odgovorio, nitko nije reagirao. Očito je da se radi o mjestu koje je država za sebe.
Potužio sam se gazdi, rekao mu da su to nehumani uvjeti za ljude, na što me je on doslovce izbacio na ulicu. Naravno, da mi ništa nije ni platio – kaže.
Plakao sam kao malo dijete
– Otišao sam na autobusnu stanicu u namjeri da se vratim kući. Ne stidim se priznati, plakao sam kao malo dijete. Nakupilo mi se, nisam lijen, nisam neobrazovan, a nemam kuda.
Srećom, ima i dobrih ljudi. Na autobusnoj stanici u Malom Lošinju žena me je upitala što mi je, zašto plačem. Ispričao sam joj što mi se dogodilo. Ponudila mi je novce, nisam prihvatio. Rekla mi je da poznaje jednog pekara koji također ima pekarnu u Malom Lošinju i želim li tamo raditi. Prihvatio sam i tu zatekao sasvim drukčiju situaciju. Čovjek me prijavio, uredno sam odradio pet mjeseci “na sezoni” i za svoj posao bio dostojno plaćen. Eto, to je moja priča.
Sezona polako dolazi, ne znam što ću. Radio sam deset godina u “Sparu”, školovao se za prehrambenog tehničara, nisam lijen, želim raditi i živjeti od svoga rada.
36 mi je godina, vrijeme mi je da se “skrasim”, imam svoju kuću, obitelj… Trenutno od toga ne mogu ništa.
Da idem u Njemačku, ne ide mi se… Želio bih živjeti od svoga rada, u svojoj zemlji, ali ne mogu. Jesam li razočaran?! Naravno da jesam, političari nam stalno obećavaju, nude “brda i doline”, no od boljeg života zasada ništa. No, ne odustajem, valjda će i meni jednoga dana zasjati sunce, možda i ja jednoga dana zasnujem obitelj i počnem živjeti u svojoj zemlji život dostojan čovjeka – kaže.
no images were found
