Nada Peleh – Serenčeš je odmalena znala kako će kad odraste postati učiteljica. U svom djetinjstvu kroz igru s drugim vršnjakinjama izabrala je biti izvor znanja brojnim generacijama, što je u konačnici i ostvarila. Možda se tada nije činilo kako je pred njom veliki uspjeh, ali jedan splet okolnosti je odlučio o Nadinoj cijeloj budućnosti. Tada polaznica novogradiške Gimnazije slušala je kao i svi ostali učenici logiku, filozofiju i politiku, a kasnije filozofiju i sociologiju. Tadašnji profesor tih predmeta Mate Ljubić svojim predanim radom i ljubavlju prema društvenim znanostima pridobio je i gimnazijalku Nadu. Njeni roditelji nisu bili oduševljeni idejom da im kći kao odlična učenica studira filozofiju i sociologiju, jer po njihovom mišljenju tada nije bilo posla za osobe tog zvanja. Nada je odustala od svoje ideje, ali slučajni susret oca i kćeri s profesorom Ljubićem na poznatom novogadiškom korzu bio je presudan trenutak u odluci za budućnost.
Buduća profesorca je studirala u glavnom gradu lijepe naše koji je poznavala oduvijek. Često posjećujući svoju brojnu obitelj u metropoli susretala se s užurbanošću života u Zagrebu, pa joj život na novoj adresi zbog studiranja nije predstavljao problem. Na prvoj godini fakulteta upoznala je nove prijatelje kojih se te godine upisalo četrdeset, a već po završetku prvog semestra ostalo je dvadesetak. Među njima bila je i Nada koja je uz učenje odlazila u kazalište, filmoteke, na koncerte, planinarenje. U kultnoj Palmotićevoj Palmi, studentica Nada razvila je svoj vjerski i duhovni život. Brojni studenti koji su se tamo okupljali vodili su razne filozofske debate, što je doprinjelo stvaranju trajnih prijateljstava, ali i izgradnji mladih studenata u društvo tolerantnih, učenih ljudi. Nada Peleh Serenčeš studentske dane danas pamti kao najljepše doba svog života.
Na poziv ravnatelja Ilije Vidakovića diplomirana profesorica svoje prvo radno mjesto dobila je upravo u novogradiškoj Gimnaziji kao predavač filozofije i sociologije maturantima, te logike i psihologije učenicima trećih razreda. U radnom kolektivu snašla se vrlo brzo okružena svojim nekadašnjim profesorima koji su joj na poslu dalu punu podršku, pa se tog 30. rujna 1974. godine sjeća kao dana početka ostvarenja svog sna.
Specifično poratno vrijeme poremetilo je planove profesorice koja je pripremala doktorat, te preseljenje u Zagreb. 22 i pol godina uspješnog rada kao predavač Nada Peleh Serenčeš nastavila je kao ravnateljica nakon Dragice Vidmar. Uz podršku obitelji, kolektiva, roditelja i učenika od posljeratne Gimnazije, uništene strahotama rata, ravnateljica je uspjela ponovno izgraditi instituciju znanja u kojoj se njeguju i promiču prosvjetne, kulturne, humanističke i etičke vrijednosti i koja danas predstavlja duhovno izvorište novogradiškog kraja.
Svojih punih 45 godina radnog staža kao profesorica, ravnateljica, supruga, majka, prijateljica, aktivna članica društva i zajednice Nada Peleh Serenčeš ispratila je s radošću i ponosom. Mada je više nećemo susretati u Gimnaziji na radnom mjestu, ali sve ono što je bila za nas u tih pedeset zlatnih godina ostat će zauvijek. I nije ovo pozdrav na odlasku već na dolasku u vremena kada očekujemo profesoricu Nadu kao aktivnu umirovljenicu koja će svoja znanja, iskustva i vještine volonterski darovati našem Gradu vođena Aristotelovom mišlju „Znanje je ukras u obilju, a zaklon u oskudici“.
Autor: Dubravka Kovačić
