U jednoj od najznačajnijih bitaka 19. stoljeća Legija stranaca izravno se „sudarila“ i s hrvatskim krajišnicima te vojnicima 53. linijske pješačke pukovnije, nasljednicima tradicije čuvenih Trenkovih pandura. Ono što začuđuje, odnos je hrvatske historiografije jer se ovim bitkama gotovo uopće nije bavila pa se studentima povijesti vrlo malo spominje gdje se borio hrvatski vojnik u 19. stoljeću. No, značaj hrvatskih boraca nisu propustili uočiti istraživači koji proučavaju povijest Legije stranaca. Po njima su legionari i Zouave (francuske elitne pješačke postrojbe) imali najžešći sukob baš s Hrvatima kod Megente koju su dva puta bezuspješno pokušavali osvojiti. Kada su napokon ušli u grad, lomili su otpor protivnika u kaotičnim obračunima, kuću po kuću, dok nisu pobijedili. Krvava je pobjeda proslavljena velikim opijanjem. „Teško je bilo ustanoviti tko po tim ulicama leži mrtav, a tko mrtav – pijan“, zapis je iznenađenog francuskog časnika. Nakon te bitke, uslijedila je bitka kod Solferina, a Henry Dunant, osnivač „Crvenog križa“, notirao je najviše bilježaka o brutalnosti sukoba upravo prispodobama o beskompromisnim hrvatskim ratnicima. Istraživači povijesti „Legije stranaca“ pišu da su „Hrvati svojim ratovanjem insirirali potpisivanje Ženevske konvencije 1864.“. Evo što o Hrvatima kaže Henry Dunant: „Bitka je bila toliko bjesomučna da su katkad, ostavši bez streljiva i slomljenih mušketa, vojnici kretali u borbu šakama i kamenjem. Hrvati su ‘rješavali’ svakog na kog su naišli“. Također su Hrvati prikazani kao divlji borci koji osim što ne daju, tako ni ne traže milost.
Izvor: VP-MAGAZIN ZA VOJNU POVIJEST
