Ljubitelje kulture večeras u Gradskom muzeju očekuje vrhunski kulturni događaj, izložba velikog hrvatskog kipara Ivana Kožarića. Početak je izložbe u 19,00 sati.
Evo detalja:
Ivan Kožarić – umjetnost kozmičke protežnosti Antun Maračić
U studenom 2013., godine, u kulturnoj rubrici Jutarnjeg lista provedena je opsežna anketa s pitanjem Tko je najveći živući hrvatski umjetnik. A odgovor se po završetku ankete našao u nadnaslovu članka i glasio je: Ravnatelji muzeja, vodeći kustosi i umjetnici napravili su svoj izbor: Najveći hrvatski živući umjetnik je Ivan Kožarić.
Kožarić je tada imao 92 godine, a danas kada već drugu godinu više nije među nama, kvalifikacija njegove veličine, po svemu sudeći, i dalje je važeća. Kožarić je ponajveće ime hrvatske umjetnosti druge polovine 20., kao i prvih decenija 21. stoljeća.
Kipar po obrazovanju, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1949. godine. Tijekom svog školovanja on pokazuje nesvakidašnji talent i već kao student, 1945. realizira zanatski, kao i sadržajno, izuzetna djela (poput ‘rodinovskog’ portreta svog kolege Ive Dulčića koji uz oblikovnu superiornost sadrži i jaku psihološku izražajnost).
Po završetku studija pak, na temeljima dobro shvaćenih i superiorno usvojenih dostignuća moderne figuracije, ali i skulpture ranijih perioda, uključujući antiku, Kožarić demonstrira sposobnost inovativnog ponašanja prigodom svakog novog stvaralačkog zahvata. Od usvojenog plastičkog vokabulara, odnosno skulptorskog sintaktičkog materijala kojim raspolaže, on upotrebljava one komponente koje odgovaraju trenutnoj senzaciji i ideji te motivu koji, po njegovu trenutnom nahođenju, zahtjeva primjenu određenog povijesnog obrasca. Dosljedno tome, iskustva, primjerice, Degasa, Arpa, Giacomettija, Moorea… nikad se u Kožarića ne pojavljuju u vulgarno eklektičkom obliku, kao mehanički prijepis ili zbroj, već su primjenjena na organski način s uvijek čitljivim konačnim osobnim pečatom. Takav pristup, koji nema ništa zajedničko s potrebom da se u strahu za vlastitu prepoznatljivost uspostavlja i slijedi neka formula tvrdog stilskog idioma kao zaštitnog znaka, na samom stvaralačkom startu mladog kipara rezultira nesvakodnevnom formalnom raznolikošću radova. Uz figuraciju (koju sporadično i u raznim varijacijama, njeguje do kraja svog vijeka), on već tada, 50-ih godina prošlog stoljeća sinkrono proizvodi i apstraktne skulpture. U svakoj svojoj gesti, dakle, od samih stvaralačkih početaka pa nadalje, Kožarić iskazuje prezir prema statici, konsolidaciji, praznom hodu, stilu. No bez obzira na drastične formalne i stilske kao i medijske različitosti, Kožarićev je rad prepoznatljiv prema svojoj unutarnjoj, rekli bismo ‘mističnoj’ supstanci. Čitljivo je to u reakcijama na njegove javne skulpture koje, makoliko da su po motivu, formi i materijalu potpuno različite, kod široke publike proizvode jednaku atrakciju i potrebu za komunikacijom, pa bilo to u smislu simpatije ili animoziteta. Postoji tako bogata dokumentacija najrazličitijih vidova ‘druženja’ s gornjogradskim ‘Matošem’. Ljudi sjede uz njega, razgovaraju s njim, grle ga, oblače mu čarape i stavljaju šalove zimi, ali i šaraju po njemu i ruže ga sprejevima. (Dotle, gradski kipovi ostalih pisaca, djela drugih autora, unatoč sličnom prizemnom postavu, mirno i neometano traju u svojoj neprimjećenosti. Ne predstavljaju izazov ni za najmahnitije grafitiste.)
Nadalje, dobro su poznate strastvene reakcije građana na ‘Prizemljeno sunce’ na zagrebačkom kazališnom trgu 1971: lupali su ga nogom, kitili ga grančicama, plesali oko njega, polijevali ga bojom i na kraju zapalili. Treći primjer je dubrovački ‘Stog sjena’, rustikalni ready made, koji je Kožarić postavio ispred Kneževa dvora 1976. godine i koji je izazvao opću uznemirenost i mobilizaciju građana, uključujući i gradonačelnika te slavnu tamošnju pjevačicu.
Skulptor po diplomi, Kožarić je i multimedijalac koji istodobno kipari, crta, slika, zapisuje… Važno je istaći da njegovi zapisi imaju jednaku snagu i osobnost kao i njegova plastika, štoviše oni nam pomažu da shvatimo bit toga djela. Misli kao što su: ‘Umjetnost uvijek izmiče’, ‘Umjetnost je uvijek nešto drugo’ ili – ‘Treba zadržati kontinuitet neslaganja sa samim sobom’, upućuju na njegov stalni pokret, na promjenu i nemirenje s dovršenim djelom.
Naime, osim što sinkrono stvara stilski, medijski i motivski posve različita djela, Kožarić prakticira i različite oblike povrataka i intervencija na gotovim radovima. Osim što ih pozlaćuje, obrće naopako, ili razbija okvire svojih slika, Kožarić radove često i degradira na hrpe koje pak same postaju novi rad. Tako je na svom nastupu na Biennaleu u Veneciji 1976. godine Kožarić izložio desetak svojih različitih djela u obliku amorfne gomile. Bila je to izuzetno hrabra gesta u kojoj vlastiti opus tretira kao slojeviti ready made. Na najuglednijoj umjetničkoj manifestaciji na kojoj se većina umjetnika nastoji prikazati u svojem najpompoznijem izdanju, Kožarić relativizira vlastiti opus, ‘skriva’ svoje djelo negirajući pojedine uspješne trenutke utjelovljenja svojih ideja.
Kožarić se odlučio i na izlaganja radikalne, ‘apsolutne gomile’, tj. čitavog svog atelijera sa svim svojim desetljećima stvaranim radovima, s namještajem, alatom… Dogodilo se to 1993. godine u Galeriji Zvonimir u Zagrebu, a isto preseljenje uslijedilo je 2002. u Kassel, u Njemačku, na veliku svjetsku izložbu Documenta 11. Pet godina kasnije cijeli je atelijer otkupljen za Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu i danas je dio stalnog njegovog postava.
Svojim medijskom i stilskim nomadizmom, po neukrotivosti i odbijanju bilo kakvog opredjeljenja i dogme, Kožarić u svakom trenutku ističe svoju strast za slobodom. Ma koliko da je sloboda kao kategorija već poslovični uvjet i glavni atibut umjetnosti uopće, ovaj umjetnik kao da je vlasnik njezine licence. Zapravo, Kožarić je paradoksalan slučaj: s jedne strane on je, svjesno radeći na vječnoj promjeni, atipičan po svom umjetničkom ponašanju, no s druge je strane prototip ideje umjetnika. Kao praktikanta slobode, razumije se, čija zastupljenost doseže takve razmjere da se sam autor u jednom času osjeća njenim zarobljenikom. Poznata je tako njegova molba imaginarnom ‘Uredu za oduzimanje slobode’ da ga iste iste liši (katalog jedne samostalne izložbe,1976.). Pritom Kožarić je latentno ozbiljan, zbog stvarnog osjećanja pretjerane (i zabrinjavajuće) lakoće proizašle iz slobodarske naravi i prakse, ali i obijesno šaljiv u svojoj invenciji bizarne institucije i akcije lišavanja slobode. A to je također konstanta u njegovu ponašanju, naime, u svakom od svojih načina izražavanja, Kožarić redovno unosi humornu, često autoironijsku pa i farsičnu notu, što u umjetničkom svijetu, često obilježenom naglašenom mistifikacijom i visokim patosom, može djelovati blasfemično. No kod Kožarića upravo taj sastojak humora i podsmijeha, nerijetko na vlastiti račun, u svakom od segmenata njegova izraza doprinosi osjećaju zračnosti, širine, prostranosti… Stoga su i česti njegovi motivi izraz upravo kozmičkih protežnosti (nebo, globus, sunce…).
Na ovoj izložbi, budući da se novogradiška publika prvi put susreće s djelom ovog velikog umjetnika, nastojali smo, u skladu s materijalnim i prostornim mogućnostima, uključiti široki dijapazon oblika Kožarićevih izražavanja: od realističkih radova, do stiliziranih oblika, apstrakcije…; od skulptura i asamblaža, do crteža i slika. Uključeni su i projekti intervencija u urbanom prostoru, predlošci-skice za njegove čuvene javne skulpture, poput ‘Matoša’, ‘Prizemljenog sunca’, ‘Kupača pod tušem’… Tu su i motivi kojima se stalno vraćao, poput ‘oblika prostora’, autoportreta, ‘stabla’, ‘neba’… Posebno su važni ‘crteži-tekstovi’, kao didaktički materijal koji nas upućuje na proces autorova razmišljanja i rada.
Naravno, svemir Kožarićeva bića i djela nemoguće je obuhvatiti jednom izložbom. No iz predočenih naznaka očekujemo da će se moći naslutiti njegov raspon i značaj te da će se time obogatiti iskustvo posjetitelja, koji će možda biti potaknuti na neko sljedeće druženje s ovim velikim opusom.
