U Gradskom muzeju Nova Gradiška u utorak je otvorena još jedna izložba. Ovoga puta Novogradiščanima se predstavio osječki slikar i multimedijalni umjetnik Robert Fišer.
Okupljene je pozdravio ravnatelj Gradskog muzeja Miroslav Pišonić, a potom je o izložbi i umjetničkom opusu Roberta Fišera progovorio povjesničar umjetnosti Igor Loinjak:
– Fišerovi su ozbiljniji umjetnički početci vezani za medij slike i do danas se može reći kako je slika (u svom proširenom smislu) okosnica oko koje se umjetnikov opus centripetalno kreće. To potvrđuju vrlo rani ciklusi „Monokroma“ te „Nježne destrukcije“ i „Binarni prostori“, kao i oni kasniji poput „Tamne tvari“ i „Event horizona“, djela „Intenzija“ te niza radova nazvanih „Siva“ (1-7) u kojima se medijapanska materija slikā razlaže i reljefno uvodi u prostor zahvaljujući njihovoj poleđini oslikanoj neonskim akrilom. Analizirajući Fišerova djela uočavamo da umjetnik vješto i spretno isprepliće iskustva ranijih umjetničkih pokreta i stilova poput minimalizma, neokonstruktivizma i konceptualne umjetnosti, ali i da nastoji nadići točku do koje su prijašnji umjetnici stigli. Za njega je prostor umjetnosti, kao i prostor slike, meditativno polje u kojem se razvijaju intenzivni istraživački procesi kojima je cilj ne samo procesualno izgraditi sliku, nego i oblikovati estetski objekt koji plijeni pažnju promatrača. Fišeru je vrlo važna igra s perceptivnim odnosima slikarskih površina koja je započela još u monokromima gdje je umjetnik unutar jednoga djela supostavljao dvije vrste teksture. U „Nježnoj destrukciji“ sam je oslikani materijal skinuo s površine fizički odijelivši komponentu boje (gradivnog elementa slikovne reprezentacije u tradicionalnom slikarstvu) i platna. U „Binarnim prostorima“ platna su ostala sirova, ali i dalje u komunikaciji i dosluhu s materijalom (bojom) koja s njima čini nerazdjeljivu cjelinu. U nizu „Sivih“ slika Fišer razvija dotad najrazgranatiju kolorističku paletu u svom radu koketirajući s opartističkim iskustvima novijih materijala kao što je neonski akril. Već je i ranije Fišer napustio ideju o slici kao objektu koji je nužno vezan za zid ili drugu čvrstu podlogu. Cjelokupan ciklus „Nježne destrukcije“ utemeljen je na toj koncepciji, no u još potpuniji ambijentalni doživljaj zakoračio je „Crvotočinom“ koja predstavlja ambijentalno djelo u punom smislu te riječi.
Izložba koja je pred nama predstavlja nam prilično cjelovit i zaokružen presjek Fišerovih dosadašnjih vizualnih tendencija. Na njoj se može uočiti da je riječ o umjetniku koji ljudsku percepciju smatra ozbiljnom stvari, ako ne i krucijalnim segmentom čovjekova bića, a vizualnu umjetnost, kao područje koje podražava čovjekov optički aparat prostorom slobode u kojem se sjedinjuju iskustva prošlosti, osjećanje sadašnjosti i promišljanje o nadolazećoj budućnosti. U toj budućnosti, sudeći prema trenutnom stanju stvari, prostor vizualne komunikacije imat će sve važniju ulogu tako da su Fišerova istraživanja na području proširenog medija slike naizgled samo jedan, možda mali, ali nesumnjivo vrijedan doprinos onome što nam budućnost vizualne kulture nosi, a to je kultura u kojoj fizičke slike možda više neće ni postojati kao materijalni entiteti, dok će ljudska percepcija bili bombardirana isključivo algoritmiziranim pikselima oblikovanima u sferi virtualne surogatne stvarnosti – zaključio je Loinjak.
