Odgojiteljica Jasminka Klikić iz Dječji vrtić Maslačak, svima poznatija kao teta Jasna, ovih dana zatvara jedno veliko i toplo poglavlje svog života, nakon 30 godina rada odlazi u zasluženu mirovinu. Iako bi mnogi pomislili da se nakon tri desetljeća rada energija polako gasi, kod tete Jasne to nikada nije bio slučaj. Ona je uvijek bila ona koja „pršti“, koja ima bezbroj ideja i koja svakom djetetu pristupa pojedinačno, s pažnjom i razumijevanjem.
Teta Jasna je odgojiteljica starog kova, autoritet je gradila znanjem, iskustvom i toplinom, nikada silom. Djeca su je slušala jer su je poštovala, a roditelji su joj vjerovali jer su znali da su njihovi mališani u sigurnim rukama.
Posebno emotivno poglavlje njezina rada veže se uz poslijeratne dane u Okučani.
„Djeca su dolazila sa svih strana, zbunjena, iščupana iz svojih domova. Došli su u vrtić koji zapravo nije postojao, imali smo limeni kontejner i 39 djece. Funkcionirali smo kao jedno. Pokušavali smo ih zaokupiti kako ta teška promjena sredine ne bi ostavila prevelik trag. Okučani mi ostaju u jako lijepom sjećanju. Stvarali smo nešto novo iz ničega, a roditelji su bili prekrasni“, prisjeća se.
Tijekom godina mijenjale su se odgojne metode, kurikulumi, standardi i propisi. No, kako kaže, djeca se nisu promijenila. „Svako dijete je željno pažnje, razumijevanja i ljubavi. Dječji osmijeh i toplina poprave dan i uklone svako loše raspoloženje.“
Kroz svoj rad prošla je vrtiće diljem županije, od Pakrac i Lipik, preko Stara Gradiška i Cernik, do Nova Gradiška. Svugdje je ostavila trag, u dječjim srcima, ali i među kolegama.
Ovih je dana odradila i svoje posljednje maškare. Svoje mališane povela je na pokladnu povorku, možda posljednji put u ulozi tete Jasne. „Djeca su uvijek djeca, kreativna, maštovita, puna radosti. S roditeljima nemamo problema. Jedino uvijek savjetujem da budu svjesni kako su oni primjer svojoj djeci te da društvene mreže i ekrane treba pametno dozirati. Djeca su u fazi razvoja i tehnologija je dio njihova života, ne možemo ih potpuno maknuti, ali možemo ograničiti i usmjeriti.“
Maškare su joj, kaže, posebno drage. „Moje prve maškare bile su jako davno, a ove su mi posljednje. Nisam se nikada pokajala zbog svog izbora zanimanja. Nadam se da će me djeca pamtiti po dobru. Mi smo grad prijatelj djece i nadam se da će maškare ostati lijepa tradicija, jer djeca to vole, a nama je to uvijek bilo posebno druženje.“
Na pitanje boji li se mirovine, iskreno priznaje: „Možda mi bude i malo dosadno. Navikla sam biti s djecom od pola sedam do četiri. Svaki odgajatelj kaže ‘moja djeca’ i to je istina. To su sve naša djeca. Mnogi su danas odrasli, ozbiljni ljudi, teško ih je prepoznati, ali ja se sjećam svih.“
O mladim kolegicama samo najbolje: „Puni su volje i entuzijazma. Mislim da nema straha za budućnost i nove generacije.“
I dok teta Jasna odlazi u mirovinu, iza nje ostaju desetljeća predanog rada, generacije djece koje su uz nju učile prve pjesmice, vezale prve vezice i stjecale prve prijatelje. Ostaje i njezin primjer, da se autoritet može graditi bez sile, da toplina i energija nemaju rok trajanja te da se iz ničega može stvoriti nešto veliko.
Jer teta Jasna nije bila samo odgojiteljica. Ona je bila i ostaje, dio djetinjstva.
