Iz dana u dan raste broj zaraženih koronavirusom u Hrvatskoj i svijetu. U samoizolaciji u Hrvatskoj trenutno je oko 9000 ljudi. Kako je biti u samoizolaciji, kako se ljudi nose s tim, što prolaze i nakon što se potvrdi da su zdravi i s kakvim predrasudama se susreću donosimo u nastavku teksta. Priča osobe koja je prošla samoizolaciju i njena iskustva od prvog dana, pa do danas.
Nulti dan: Zovem se Ksenija Savi i 28. veljače u 23.30 h sretna i vesela krenula sam na hodočašće sv. Anti Padovanskom i svetom Leopoldu Mandiću hodočastiti zajedno sa 200 hodočasnika u Padovu ni ne sluteći u što će mi se život promijeniti nakon 48 sati.
Prvi dan: To jutro 29. veljače u 7.00 h došavši u Padovu i izlaskom pred crkvu sv. Leopolda Mandića te šetnjom preko Prato della Valle i dolaskom u crkvu sv. Ante izmolila sam sve svoje nakane i sretno pošla kući. Granicu Italije sam prešla oko 18 .oo h te malo prije ponoći 29. veljače stigla kući.
Drugi dan: Najnormalnije i mirno odsvetkovala nedjelju te u ponedjeljak ujutro krenula na posao.
Treći dan: Tada sve počinje oko 10.30 minuta….Radim u školi, sat traje i dobivam telefonski poziv od organizatora putovanja da idem kući i da se javim svojem liječniku te otvorim bolovanje na dva tjedna. Ostaje mi upitnik iznad glave i pitam pa zašto? Nisam pratila vijesti. Odgovor je bio kratak i jasan zbog Koronavirusa i jer smo prošli kroz područje koje je proglašeno visokorizičnim. Prvi osjećaj je bio presijecanje u struku i hladni osjećaj u tijelu. Blokirala sam na nekoliko trenutaka.
Pa čekaj malo i ja sam nekada bila medicinski radnik. Završila sam medicinsku školu za vrijeme rata i radila 1. godinu 8 mjeseci na Traumatološkom odjelu KBC Osijek, rat i Kirurgija, svašta sam vidjela, dakle imam nekakvo iskustvo i znanje. Brzo ponavljam u glavi gradivo iz Infektologije klinike i njege.
Prva pomisao pa nisam mogla u 48 sati proizvesti toliko virusa da sam se zarazila i da zarazim druge. Radim u školi, vjeroučiteljica sam. To je nemoguće, bila bi medicinski fenomen. Čekaj malo, idemo po redu. Sama sebe tješim i hrabrim. Javljam se ravnateljici. Njezin pogled me umiruje. Idem kući i odlazim odmah doktoru. Javite se našem Epidemiologu dr. Marić. Zovem je, ona već zna za nas. Govori mi: „Svi koji ste prešli granicu do zatvaranja Italije, ne morate biti u samoizolaciji. Dakle idem raditi, ali najviše što može biti je to da ćemo se čuti telefonom da me pita kako sam i u slučaju simptoma javiti se. Imam dozvolu za rad . U redu. Javljam ravnateljici.
Četvrti dan: Nemam simptoma. Odlazim u školu, pa ne mogu na svoju ruku ne izvršiti radnu obvezu. U 10.00 h sati ravnateljica me obavještava da je pročelnica zvala i da je najbolje da idem kući i javim se opet liječniku opće prakse. Propis se mijenjao iz sata u sat. Doktor opće prakse otvara mi bolovanje i ja sam kod kuće. Počinje samoizolacija. Godi mi tišina. Donosim plan prevencije kod kuće. Odvajam pribor za higijenu, ne ljubim djecu…
Javljam najbližima. Nitko neka ne dolazi k meni i ja nogom ispred kapije neću izaći. Što je sigurno, sigurno je. Djeca samo nužno, škola i kući. Djeci dajem upute što da kažu ako ih itko bude pitao. Nema skrivanja.Počinje panika među roditeljima. Linč.
Peti dan: Samoizolacija. Nemam simptoma. To je dobro. Pomalo pratim vijesti. Počinju kolati priče da sam zaražena Korona virusom. Kod kuće sam. Moja djeca idu u školu, suprug raditi. Zašto izmišljaju priče, zašto dižu paniku, pitam se. Zar nemaju osjećaja za druge.Ma nek pričaju, bitno je da nemam simptoma.Tješim se.
Šesti dan: Dobro sam, nemam simptoma.
Sedmi dan: Nemam simptoma. Radujem se.
Osmi dan: Nemam simptoma. Otvaram prozor i mašem susjedu.
Deveti dan: Nemam simptoma i tako do dana današnjeg . Svi smo zdravi.
Deseti dan:Nema simptoma.Dobro je. Žalim za oboljelim narodom i suosjećam.
Jedanaesti dan: Nemam simptoma. Koliko suza se ovih dana prolijeva za umrlima. Žao mi moga muža, što mora proći sa mnom. Hej, govori mi , pa rekao sam i u dobru i u zlu i u zdravlju i u bolesti. Nasmijava me. Zato ga volim. On je moja snaga i moj junak!
Dvanaesti dan: Nemam simptoma. Bože , kako mi je lijepo kod kuće. Zdravi smo. Nikoga nisam ugrozila. Primijetila sam ljubičice u svojem dvorištu. Mjesec je pun. Sve mi miriše. Čekam da mi se obitelj okupi. Kako sam sretna. Razgovaramo. Mama ima vremena. Ispunjavam dječje želje. Kolači, hrana, ma što požele…ja imam vremena …ljudi da vidite kako mi je lijepo. Zdravi smo. Živi smo.
Trinaesti dan: Nemam simptoma
Četrnaesti dan: Nemam simptoma. Zahvalna Bogu. Zavjet koji sam obećala kao zahvalu što smo svi zdravi, bl. Alojziju Stepincu, Gospi Voćinskoj i sv. Anti ću održati kada prestane ovo s Koronom. Presretna sam. Idem po svoje doznake. U ponedjeljak raditi.
23 dan: Nemam simptoma. Zove me rodbina, priča se da si pozitivna na Koronavirus. Zar još uvijek, pitam se???????
Što je meni bilo važno u toj samoizolaciji?
-
Dakle , važno je u samoizolaciji biti kod kuće i u svojem dvorištu. Ne održavati kontakte. Ne budi sebičan u svom životu i ne ugrožavaj druge. Nemaš pravo na to.
-
Pratiti simptome. Biti sretan svaki dan ako nemaš simptome Korona virusa.
-
Ne prenosi lažne informacije o osobi koja je u samoizolaciji, time uzrokuješ bol u srcu. Tim osobama je ionako teško živjeti s tom pomisli zašto su na samoizolaciji.
-
Šaljite poruke potpore, utjehe i nade. Bit će dobro.
-
Molite se Bogu.
Pratim vijesti, svaki dan. Za mene su zdravstveni radnici HEROJI. PRAVI ISTINSKI HEROJI. Nisam politički aktivna ali ministar Vili Beroš je zakon a doktorica Alemka Markotić poput majke Tereze.Mislim da je Hrvatska u pravi tren, na pravi način s pravim mjerama pogodila Koronu u srce.
Budite strpljivi. Proći će. Pazite jedni na druge!
Ksenija, osoba koja je prošla samoizolaciju, prva na našem području. I nisam pozitivna na Korona virus!
Vrijedi napomenuti da osobe koje su prošle samoizolaciju i dobile potvrdu da su zdrave, ne treba stigmatizirati, ne treba širiti lažne vijesti jer tim možete naštetiti i tim osobama i onima oko njih.
