– Želimo skrenuti pažnju javnosti na rastući problem autizma, te uputiti poruku o važnosti ranog dijanosticiranja i rane intervencije u poremećajima iz autističnog spektra – kaže Vesna Mijatović, predsjednica novogradiške Udruge za pomoć osobama s autizmom.
– Zadovoljni smo, građani nas već prepoznaju, prilaze nam, svijest o autizmu ipak postoji. U povodu sutrašnjeg Svjetskog dana autizma Gradski muzej Nova Gradiška i fontana u gradskom parku bit će osvijetljeni plavom bojom koja je simbol autizma – dodaje.
No, briga društvene zajednice o problematici osoba s autizmom, ipak nije u potpunosti adekvatna.
– Još uvijek taj problem nije riješen. Nije na nivou cijele Hrvatske, a kamoli ovdje kod nas. No, pomaci na bolje su ipak vidljivi. Dobili smo od Grada Nova Gradiška prostor bivših jaslica u kojem bi bio smješten senzorni kabinet, odnosno soba za senzornu integraciju koja bi služila ne samo djeci s autizmom već svoj djeci koja imaju bilo kakve poteškoće u razvoju.
Senzorna prostorija bi trebala biti u funkciji kroz godinu, dvije, no naš je osnovni cilj stambena zajednica za odrasle osobe s autizmom. Takva zajednica postoji samo u Zagrebu. Cijela Hrvatska nema ništa. Centar za autizam postoji u Zagrebu, Splitu i Rijeci u kojima su djeca vrtićke i školske dobi. Samo Zagreb ima stambene zajednice za odrasle osobe s autizmom. U Slavoniji postoji samo naš Odjel za djecu s autizmom, nitko drugi nema ništa i to je veliki problem – dodaje Vesna Mijatović.
Sve ove godine novogradiški Odjel za djecu s autizmom svakodnevno pohađa pet do deset djece s autizmom školske dobi.
Cilj i svrha postojanja novogradiške Udruge za pomoć osobama s autizmom je pružanje pomoći i zaštita djece i osoba s autizmom, te poboljšanje svih aspekata njihovih života i života njihovih obitelji.
– Stoga, želimo još više pomoći djeci i pružiti im tretman koji zaslužuju. Vjerujemo da će tome puno pridonijeti kabinet za senzornu integraciju. Senzorna integracija je organizacija osjeta u svrhu njihova korištenja, što djetetu omogućuje pravilno kretanje, učenje i ponašanje – istice voditeljica Odjela za djecu s autizmom prof. defektologije i logoped Melita Dragić.
Umjesto epiloga…
Danas šutim za autizam
Danas šutim u nadi da će moje misli napokon doprijeti do cilja. Šutim za osobe koje ne mogu reći ništa, a znaju i osjećaju sve.
Dugo sam godina glas, krik, osmijeh, očaj, radost i bol.
Ne zanimaju me fine nijanse dijagnoza koje ih izvana određuju. Ne zanima me što je do njih dovelo jer znam da se ne mogu izliječiti.
Ne zanimaju me statistike o kojima me pitate. Moje dijete nije broj, nije dijagnoza, nije društveni problem niti roditeljska sramota. Moje je dijete čista ljubav i teška borba, radost, upornost, najsnažniji vrisak iz dubine.
Zamislite se u njihovoj koži.
Pojačajte zvukove, prenagle pokrete, usputne šumove, nepredvidive reakcije ljudi, lavež psa, škripanje kočnica, lupanje potpetica po asfaltu – sve u isto vrijeme. Osjetite neizdrživu etiketu na ovratniku svoje košulje, grebanje prečvrstog trapera i asimetrično sašiven porub na rukavu koji morate ispraviti. Pokušajte suspregnuti nemir mišića koji vas tjeraju na gibanje, vrtnju, okretanje.
Hodajte tako kroz svijet.
Pokušajte zamisliti strah, ljutnju, radost, čežnju, glad, žeđ, vrućinu, hladnoću, želju za ljubavlju, želju za utjehom.
Nije teško.
A sad zamislite da ništa ne možete iskazati riječima.
Zato danas šutim.
Osjećam bol, ali ne mogu ti reći da me boli. Osjećam strah, ali ne mogu ti reći da se bojim. Osjećam tugu, ali ti je ne prepoznaješ. Osjećam užas, ali ne mogu ti reći zašto vrištim. Razumijem sve, ali ne mogu učiniti ono što tražiš od mene. Čujem sve što govoriš o meni, ali ne mogu ti uzvratiti riječima. Osjećam ljubav, ali ne mogu ti reći da te volim.
Danas šutim jer sam umorna od riječi. Od pogleda, objašnjavanja, okretanja glave. Šutim za sve zarobljene u svome svijetu jer su neodvojivi dio mene.
Autor: Sanja Bukvić
