I ne. Nije istina da ovo o čemu pišem nije istina. Jer svi vi koji kažete da nije, ukoliko ste vjernici, ne zaboravite tu laž koju ste izgovorili sami sebi, ispovijedati sad za Božić. Jer ova Božićna priča, koja nam se dogodila na samom početku Adventa, poruka je svima nama da se preispitamo, da razmislimo o pravim ljudskim vrijednostima i pronađemo čovjeka u sebi.
U Slavonskom Brodu ovih je dana umro jedan muškarac. Ne samo jedan, umrlo ih je više – reći će mnogi. Ali ovaj koji je umro, dodat ćemo mi, pokazao je svu otuđenost današnjeg čovjeka jednog od drugog.
Bio je star pola stoljeća. U najboljim godinama. Bio je branitelj. Živio je u jednoj od slavonskobrodskih stambenih zgrada. Imao kućnog ljubimca. Bio možda osobenjak. Volio pecanje.
Danas ga više nema.
Nema mnogih, reći ćete. Ali ovaj koji je umro i čija je vijest o smrti gradom prošla tijekom jučerašnjeg dana pokazao je, ponovit ću još jedan puta, svu otuđenost današnjeg čovjeka jednog od drugog.
Jer ovaj muškarac umro je sam.
Pet dana, možda i više, prije nego li je pronađen u stanu, uz računalo i psa koji mu je jedini ostao vjeran do samoga kraja.
I ne, ne bi mi bilo muka od smrada koji se sigurno širio iz stana u kojem je pronađen nakon toliko dana. Bilo bi mi muka pogledati samu sebe u ogledalo da se to dogodilo u mojoj zgradi, a da nitko od nas pet dana nije pitao di nam je susjed. Da nitko od nas nije čuo psa koji je, sigurna sam, cvilio.
Kakvi smo to postali? Okrenuti sami sebi, zatvoreni u svoja četiri zida, bez potrebe za suživotom. Čovjek je društveno biće s usađenom potrebom da živi, druži se, pomaže jedan drugome. Tako je barem bilo. Danas se trudimo preživjeti, družimo se s virtualnim prijateljima, i pomažemo da bismo dobili priliku slikati se kad pomoć dijelimo.
Gdje je nestao čovjek? Gdje je nestao vjernik? Gdje smo izgubili tu crtu ljudskosti da ne činimo ono što ne bismo da drugi čine nama, da pomognemo čovjeku u nevolji, da uočimo da našeg susjeda nema danima.
Ono što još više govori o nama kakvi smo to danas postali jeste činjenica kako bi smo vrlo brzo uočili da netko nekoga nepoćudnog dovede u stan. To bismo uočili na vrijeme. O tome bismo se pobrinuli doznati sve i izvijestiti sve. Ali kad netko nekoga tuče, kad nečije dijete plače i moli da ga prestanu maltretirati, kad slušamo kako tijelo nečije žene lupa o radijator, kad čujemo da nečiji pas danima cvili…onda to nije naš problem. Ne, tada nećemo nazvati poznanika u Socijalnoj službi ili policiji i izraziti svoje sumnje. Kao pravi Hrvati, veliki vjernici za telefonom ćemo posegnuti samo ako je netko doveo nepoznatog muškarca ili ženu, kada se susjedi razvode, kad je netko kupio vozilo za koje mislimo da nema novaca, i to kako bismo pod krinkom zabrinutosti zlurado ispričali prijateljima što se događa u susjedovom stanu, čiji nas privatni život inače uopće ne zanima.
I ne. Nije istina da ovo o čemu pišem nije istina. Jer svi vi koji kažete da nije, ukoliko ste vjernici, ne zaboravite tu laž koju ste izgovorili sami sebi, ispovijedati sad za Božić. Jer ova Božićna priča, koja nam se dogodila na samom početku Adventa, poruka je svima nama da se preispitamo, da razmislimo o pravim ljudskim vrijednostima i pronađemo čovjeka u sebi.
AUTOR: Aleksandra Primorac / Sbplus
