Potječem iz skromnog mjesta Lubarska na Grobniku, u zaleđu Rijeke u kojoj sam i rođena 1968. godine. Tata je želio sina i zbog toga nije pripremio žensko ime. Mama mi je iz inata dala ime Kolinda, po pjesmi koju je pjevušio dok ju je vozio na putu do bolnice. Prva uspomena iz mojeg djetinjstva bile su stepenice. Stare, trošne drvene stepenice koje su vodile do prvog kata kuće u Martinovom Selu, na kojem se nalazio naš skromni jednosobni stan.
Uspomena na te stepenice obilježit će cijeli moj život, pun izazova, uspona, a ponekad i posrtanja, ali neprestanog uspinjanja. Ponekad lagano, ponekad uz poteškoće, unatoč svim preprekama, unatoč kamenju na putu, bio je to neprestani i kontinuirani uspon. To je postala i moja životna filozofija: svaki je pad novi uspon, nova stepenica. Te prve godine mojega života obilježila su prostrana polja, široke ravnice, beskrajno plavo nebo i šum Rječine, neprestani, nepresušni, uporni šum slapa podno naše kuće. Zarumenjeno nebo u smiraj Sunca ili u praskozorje, kada bih bosonoga istrčala u vrt.
Mir i tišina staroga bunara. Misterij povijesti stare frankopanske kule u Gradu Grobniku. Povijest koju sam obožavala. Povijesne knjige koje sam upijala do ranih jutarnjih sati. Šum vjetra na vrhuncima planina koje okružuju Grobničko polje. U toj zaglušujućoj tišini s pogledom na zelenilo bora, smreke i jele, i plavetnilo neba, mora i otoka u daljini, osjećala sam se slobodnom poput ptice. Bila sam dijete prirode. Vješto se penjala po stablima, kopala zemunice, trčala po pustim poljima dok je vjetar šibao moje lice, uvijek zarumenjeno od sunca ili vjetra. Pomalo dječački mogla sam se popeti na svako stablo, ljuljajući se nad bistrinom Rječine, puštajući se bez straha u hladnu, duboku vodu, izranjajući i hvatajući zrak u plućima i plavetnilo neba u oku. Odrastala sam u toj slobodi prostora, pjevu ptica, šumu vjetra i beskraju neba.
Užasavala sam se jedino poskoka i koprive. Često sam upadala u grmlje kopriva, vidajući plikove, a i susreti s poskocima nisu bili rijetki, no na sreću uvijek su završavali dobro. Uvijek sam instinktivno znala kako se ponašati u blizini zmija. Moji mama i tata bili su obrtnici, težaci. Tata je bio mesar. Imao je svoju mesnicu, stoku i kompletnu proizvodnju mesa. Mama Dubravka i tata Branko, a kasnije i brat Branko, kojemu sam dala ime po djevojčici Brankici, starijoj od mene, kojoj sam se divila, vrijedno su radili u našem obrtu. Tata je ponedjeljkom ustajao u tri ujutro i odlazio u nabavku stoke, putujući Hrvatskom, od Like i Gorskog Kotara do Jaske. I ostatak tjedna u našoj se kući ustajalo u ranu zoru, a predaha nije bilo ni vikendom.
Svojim sam roditeljima beskrajno zahvalna ne samo za sve što su učinili za mene i brata, s kojim sam bila i ostala jako vezana, već i za sve čemu su me naučili – da se jedino radom, poštenjem i zalaganjem u životu može postići istinski uspjeh. Naučili su me obiteljskim vrijednostima i kako u konačnici ono najvrijednije što imamo i ono što nam uvijek ostaje su ljudi koji su uz nas i u dobru i u zlu. Da je sreća u malim stvarima, u trenucima pažnje koju poklanjamo jedni drugima, u trenucima zajedništva, opuštanja… U brizi jednih za druge, u šalici toploga čaja koju ti donese mlađi brat dok ležiš u krevetu bolesna… Moje je djetinjstvo obilježila igra sa susjedima koji su svi redom bili dječaci, uglavnom nogomet i gađanju praćkom… Sjećam se jednog popodneva, nakon višednevne kiše, kad sam zajedno s prijateljima skakala po lokvama, pa onako neuredna i mokra otišla kući, što naravno, nije naišlo na odobravanje moje majke. Vikala je na mene da mi to ne priliči jer sam djevojčica, a ja sam uporno govorila da nisam! Nikada više nije mi rekla da nešto ne mogu samo zato što sam žensko. Niti bih ja to ikada prihvatila. Od bilo koga. Moja je majka moja junakinja. Ona je ta koja je u meni njegovala ambicije. Kao djevojka morala je naporno raditi te stoga nije uspjela završiti školu, ali je shvaćala vrijednost obrazovanja za napredak u životu. Nikada mi nije pokušala niti sugerirati koji bih put trebala odabrati. Uvijek bi uvažila moje želje i tada učinila sve kako bi mi pomogla na putu kojim sam odlučila krenuti. Beskrajno sam zahvalna roditeljima na podršci. Oni su najmudrije osobe koje su obilježile moj život. I sve što sam danas – dugujem njima. Sretna sam što sam mogla rasti u takvoj nesputanosti i slobodi.
Priroda je i danas moje najdraže “odmaralište” i njoj pronalazim mir i odmak od svakodnevice. Želja mi je vratiti se jednom u rodni kraj, na tatinu zemlju i sagraditi kuću za obitelj te u miru grobničkih polja slušati vjetar i ptice. Kada razmišljam o tome najradije citiram djelove pjesme “Grobničko polje” hrvatskog pjesnika Dimitrija Demetra.
Nakon završene osnovne škole u Donjem Jelenju i tri razreda u Riječkoj gimnaziji, četvrti razred srednjoškolskog obrazovanja završila sam u SAD-u u Los Alamosu, New Mexico. Odluka za taj odlazak u sklopu učeničke razmjene bila je isključivo moja. Sama sam odradila sve pripreme za put i, tek danas sam toga svjesna, prilično hrabro krenula naprijed. To je bio moj prvi odlazak od kuće, u svijet. Iako sam oduvijek bila vrlo samostalna, i danas se živo sjećam čežnje za domom. I kasnije, tijekom svih mojih duljih izbivanja i života izvan Hrvatske, taj me osjećaj nije napuštao. Po povratku upisujem engleski i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala sam 1993. godine. Tijekom studiranja upoznala sam i svog supruga Jakova. Te su se godine u mnogočemu pokazale važnima. Te godine kada sam diplomirala, Hrvatska se još borila s ratnom agresijom i okupacijom svojeg državnog teritorija. Slike ratom obuhvaćenih područja, priče prognanih iz svojih domova, slike hrvatskih branitelja koji bez straha za vlastite brane naše živote i tek započeti život ove lijepe, ali napaćene zemlje, urezivali su mi se u srce i svijest. Hrvatska je na čelu s prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i Hrvatskom demokratskom zajednicom odlučno gradila svoju samostalnost. Odlučujem i ja – i postajem članicom HDZ-a.
Uvijek sam bila spremna pridonositi boljem radu svoje stranke i zalagati se za zajedničke vrijednosti. Od svojih tadašnjih uvjerenja nisam nikada odustala, a u iste vrijednosti ulažem i danas: domovina i obitelj koje stoje u njenim temeljima, moj su životni odabir. U dobru i zlu – od njih se ne mogu i ne želim rastati. Nakon višegodišnjeg rada u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske, angažmana u Veleposlanstvu RH u Kanadi te nakon stjecanja magisterija iz područja političkih znanosti, imenovana sam na dužnost ministra savjetnika u Ministarstvu vanjskih poslova RH. Godine 2003. postajem ministricom europskih integracija RH, a potom sam 2005. godine, nakon spajanja dvaju ministarstava, imenovana sam ministricom vanjskih poslova i europskih integracija RH i tu dužnost obnašam do 2008. godine. Za mojeg je mandata Republika Hrvatska započela pregovore za članstvo u Europskoj uniji. Provedba Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između RH i EU bio je težak i vrlo složen proces.
Danas je Hrvatska članica Europske unije i jednakopravna s ostalim državama članicama. Mogućnost suodlučivanja u stvaranju i provedbi europskih politika potvrđuje još jednom snagu i neovisnost Hrvatske, kao i njenu stvarnu pripadnost europskoj obitelji. Dužnost veleposlanice RH u SAD-u obnašala sam od 2008. do 2011. godine. Bile su to lijepe i izazovne, ali također i vrlo zahtjevne godine. Svijet mi odavno nije bio stranac. Nove okolnosti, nova poznanstva, nove dužnosti i vještine obogaćuju čovjeka na mnogo načina. Moje dotadašnje iskustvo i rad u hrvatskoj diplomaciji, procesu izgrađivanja međudržavnih odnosa, razumijevanju sigurnosne politike, procesa globalizacije i novih izazova s kojima se susreće svijet, dobili su posebno priznanje 2011. godine, kada sam nakon javnog natječaja imenovana pomoćnicom glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju. Komunikacijska strategija i približavanje NATO-a običnim ljudima, bili su moji osnovni zadaci. Bila sam prva žena na toj poziciji! Sigurnost, mir, dijalog i suradnja, kao osnovne vrijednosti NATO-a, otvorili su mi nove mogućnosti javnog djelovanja unutar prostora zaštite ljudskih prava, posebice zaštite djece, ravnopravnosti spolova, socijalne skrbi, obrazovanja i kulture.
Također, uvijek sam koristila priliku govoriti o iznimno teškim, ali i poučnim hrvatskim ratnim i poslijeratnim iskustvima, od ratnih operacija do pomirbe. Svoju obitelj beskrajno volim – supruga Jakova, svoju djecu Katarinu i Luku. Obitelj je uvijek na prvom mjestu, i kada govorim o svojim najbližima, ali i u kontekstu društvenih vrijednosti. Ona je temelj svega! U svoju djecu ulažem iznimno puno ljubavi i truda. Unatoč svim njihovim ili mojim životnim ambicijama, najvažnije je da sazriju u odgovorne, tolerantne i dobre ljude. Domovina je sidro koje me držalo da nikada ne odem, a da se ne vratim! Koliko god bila zauzeta mnogobrojnim obvezama i aktivnostima, moje su misli bile usmjerene na nju. Obitelj je uvijek bila uz mene pa smo za vrijeme moje dužnosti veleposlanice u SAD-u običavali zajedno sudjelovati u brojnim aktivnostima hrvatskih iseljeničkih zajednica diljem Amerike koje brižno njeguju hrvatsku riječ i običaje. Tako i na kraju svijeta kucaju srca Domovine.
U našem se domu od Washingtona do Brusellesa govorilo isključivo hrvatskim jezikom kako bi djeca odrastala u domaćem okruženju. Materinji jezik govore savršeno, spremni su za povratak u Zagreb. Bez obitelji svi smo mi maleni, prolazni ljudi. Pogled unatrag ispunjava me ponosom, pogled unaprijed nadom! Ponosim se svojom obitelji, svojim majčinstvom, ali i načinom na koji uspijevam uskladiti sve svoje životne obveze. Snagu crpim iz naših zajedničkih uspjeha na svakom planu. Ponosim se što sam žena i što sam usprkos, ili baš zahvaljujući tomu, ono što jesam. Svako sam svoje životno iskustvo stjecala strpljivo i korak po korak, ostajući tako u dobrim odnosima sa svim ljudima, a ponajviše u miru sama sa sobom. Ponosim se činjenicom što sam bila jedna od karika u lancu onih iz Hrvatske koji su poveli ovu zemlju tamo gdje oduvijek i stvarno pripada – u Europu.
Drago mi je što sam bila prva žena na poziciji koju sam obnašala u NATO-u, pomoćnica glavnog tajnika za javnu diplomaciju. Volim svoju Hrvatsku i ponosim se njezinim uspjesima, iako joj još moramo osigurati mjesto koje joj doista pripada u Europi i svijetu. Ponosim se hrvatskim čovjekom, bez razlika, koji je kroz povijest dokazao da i u najtežim okolnostima može stvarati i opstati. Domovinski rat i žrtve naših branitelja temelj su na kojem želim nastaviti graditi bolju Hrvatsku!
