Sugrađanku Barbaru Piccolo, odgojiteljicu u Dječjem vrtiću Vjeverica iz Starog Petrovog Sela pamte sada već brojne generacije naših sugrađana. Ona je izuzetno blaga, strpljiva, puna razumijevanja, uvijek s osmijehom na prvim životnim koracima susrela je i odgojila brojne generacije..
Većinu ih, kaže Barbara pamti i rado ih se sjeća, a posebno je lijep osjećaj kada ih vidi kao odrasle ljude.
-” Uvriježeno je mišljenje da se tete u vrtićima samo igraju s djecom, radimo mi po cijele dane s tom djecom, uspavljujemo ih, presvlačemo. Mnogi pitaju kako opstajemo uz svakodnevnu dječju buku i zar nam stvarno treba fakultet da bi ih odgajali!? Uvijek mi je bilo lijepo igrati se s djecom, baviti se s njima, i nekako je logičan slijed bio pedagoški fakultet. Na početku sam objašnjavala i jednostavno s vremenom odustala. To je zapravo zanimanje o kojemu sam oduvijek maštala. Trenutno sam u jasličkoj dobi, imamo njih 15 i to je fizički posao samo dok svi prođu kroz naše ruke. Oni su jako mali, to su djeca i nisu još uvijek samostalni, ima tu fizikalije.”
Barbaru smo ugostili na domaćem radiju kako bi doznali više o jednom sasvim običnom danu u Dječjem vrtiću, što vole raditi, kako slave rođendane, što je zapravo najveći doživljaj u vrtiću..
-” Djeca su danas poprilično zahtjevna, očekuju puno aktivnosti, kretanja, puno novih zanimacija. No brzo odrastu, sada već srećem srednjoškolce koje sam imala u jasličkoj skupini. Stari se uz njih, zapravo po toj djeci vidim koliko vrijeme brzo prolazi i kako brzo odrastaju.”
Barbara ističe kako su se mališani brzo prilagodili epidemiološkim mjerama pa su izolaciju shvaćali kao godišnji odmor. Napominje kako bi odrasli trebali više vremena provoditi s djecom, iako razumije žrvanj života i koliko je teško uskladiti obveze, posao i obitelj. Vrijeme brzo prolazi i djeca odrastu za tren, zato svakako treba iskoristiti vrijeme i stvoriti lijepe uspomene, ističe Barbara.
