Svaka obljetnica vojno redarstvene operacije „Bljesak” prigoda je da se sjetimo tog 1. svibnja, sada već davne 1995. godine u kojoj je oslobođeno 500 četvornih kilometara dotada okupiranog zapadnoslavonskog teritorija.
Operacija “Bljesak” počela je 1. svibnja 1995. u ranim jutarnjim satima, a u manje od 32 sata hrvatske snage, koje su brojile oko 7200 vojnika i policajaca, oslobodile su 500 četvornih kilometara dotad okupiranog zapadnoslavonskog teritorija.
Nakon gotovo četiri godine okupacije oslobođeni su Okučani, središte neprijateljske pobune i terorističkih napada velikosrpskih agresora na zapadnoslavonskom području.
U operaciji su sudjelovale 32 postrojbe Oružanih snaga Republike Hrvatske i policije s oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca. U oslobađanju zapadne Slavonije poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, devet ih je naknadno umrlo od posljedica ranjavanja, a 162 su ranjena.
Službeni su ovo podaci kojima „baratamo” svake godine u povodu obilježavanja „Bljeska”, dana kada se u Okučane „slije” niz uglednika, političara, i onih koji žele biti viđeni, ali i hrvatskih branitelja, ljudi koji su u ovu akciju ušli srcem i voljom kako bi vratili ono što je naše, vratili se u svoje srušene i spaljene domove i ponovno naložili vatru na svom ognjištu.
Bili su to dani kada se nije puno razmišljalo, išlo se srcem i s željom da se ponovno vrati mir na ove naše prostore.
Svake godine razgovaramo s tim ljudima, hrvatskim braniteljima, svake godine, neki od njih dođu u Okučane kako bi se prisjetili i odali dužno štovanje svojim poginulim prijateljima i suborcima. Među prvima koji je ušao u dotada okupirane Okučane je Antun Zdunić iz Gornjih Bogićevaca. Čovjek je to kojega cijene mnogi, skroman, samozatajan, i kada ga pitamo o ovoj temi, uvijek odmahne rukom i kaže:
– Ma tu su bili i moji prijatelji. Bez ostalih snaga Hrvatske vojske i policije ne bi ni mi uspjeli. Igrom slučaja dobio sam čast i zadovoljstvo da idem pravcem kojim sam išao, ispalo je da je 121. domobranska pukovnija u to vrijeme bila prva koja je ušla u Okučane.
Nas petorica su tada ušli prvi u Okučane, uskoro su nam se pridružili i ostali hrvatski branitelji. Ma nije bitno ponavljati tko je prvi ušao! Bitno je da je hrvatska vojska ušla u područje koje je četiri godine bilo pod okupacijom. Osjećaj je neopisiv, bilo je kao da sam se ponovno rodio. Nakon četiri godine doživjeti da se vratiš u svoj dom, da se vratiš u svoj dom, mjesto gdje si se rodio, stvarao obitelj, život je prekrasan.
Živjeti u progonstvu je jako teško, vratiti se na svoju rodnu grudu, pa makar i spaljenu je prekrasan osjećaj. Glavna nam je misao bila kako se vratiti kući. Cijeli Gornji Bogićevci su bili spaljeni, željeli smo se vratiti i pokazati da smo svoj na svome. Kada sam se vratio u svoju spaljenu kuću, suze su mi krenule same. Imali smo želju i nadu da ćemo se vratiti i ovaj ćemo dan obilježavati dok god smo živi – kaže Zdunić.
– Drago mi je da se nakon 24 godine ponovno okupljamo ovdje u Okučanima. Lijepo je vidjeti ove mlade ljude, našu Hrvatsku vojsku koja je sposobna raditi ono što smo mi radili nekada. Emocije su podjednake svake godine. Međutim, ima tu danas i malo gorčine. Danas s nama nisu neki naši prijatelji koji su otišli „trbuhom za kruhom”. Nadam se da će jednoga dana ipak biti malo bolje. Slavonija je puno dala za slobodu Hrvatske, stoga, vjerujem da se neće dozvoliti da ovdje ostane pustoš. Zaboraviti ove slavne dane nikada nećemo – dodaje Antun Zdunić.
