Kada se prije petnaest godina počeo baviti proizvodnjom povrća, Anđelko Šestić malo je znao o uzgoju paprike, rajčice, luka, češnjaka… Sada je ovaj vojni umirovljenik uspješan povrtlar, prodajom ostvaruje dodatni prihod za obitelj. Naporan rad mu je, kaže, najbolja terapija i pomaže psihičkom zdravlju i stabilnosti.
NOVA GRADIŠKA – Elektrotehničar Anđelko Šestić iz Nove Gradiške radio je prije Domovinskog rata u Tvornici alata i u jednoj vulkanizerskoj radnji, a nakon toga kao hrvatski branitelj 12 godina bio je djelatnik Hrvatske vojske. Nakon razvojačenja posvetio se proizvodnji povrća i u tom se poslu, kaže, pronašao u cijelosti, to ga ispunjava, piše agroklub.
Još dok je bio u vojsci na nagovor prijatelja Dragana Sakača iz Ljupine, počeo je uzgajati krastavce kornišone u kooperaciji i mladi krumpir.
“Kada sam razvojačen 2003. godine, uz pomoć organizacije Spektra, koja je pomagala prelazak vojnika na civilni život, dobio sam 15 tisuća kuna bespovratnog novca, u konačnosti je to bilo zapravo devet tisuća, i to uložio u podizanje prvog plastenika. Upustio sam se u proizvodnju o kojoj tada nisam puno znao”, priča o početku svoga puta u poljoprivredu ovaj 54-godišnji vojni umirovljenik. U učenju i svladavanju tehnologije proizvodnje i svega što se tiče povrća, najviše je koristio informacije sa interneta i, kako kaže, godinama uporno učio i na vlastitim greškama, što je, ističe teška, ponekad i skupa, ali i najbolja životna škola.
Proizvodi u plastenicima i na otvorenom
Proizvodnju povrća je organizirao u Medarima, u selu uz cestu Nova Gradiška – Okučani. Na imanju supruge Milke zemlja je kvalitetna i bilo mu je žao da stoji neobrađena i zapuštena. Budući da je još kao dječak uz roditelje stekao nekakve radne navike u poljoprivredi, privukao ga je miris zemlje na selo.
“Postupno sam širio proizvodnju, ulagao koliko sam mogao i sada u četiri plastenika imam oko 600 četvornih metara plasteničke proizvodnje, a vanjske proizvodnja na otvorenom oko šest tisuća četvornih metara. Proizvodim sve povrće koje se može prodati: papriku, rajčicu, salatu, luk, češnjak, mahune, špinat, lubenice, dinje, kupus, kelj, cvjetaču, brokulu… Najveće količine povrća prodam na novogradiškoj tržnici gdje imam stalne kupce, a kada imam tržnih viškova prodajem i na veliko otkupljivačima po nešto nižim cijenama”, priča Anđelko dok u automobil unosi kartonske kutije sa lijepim plodovima paprike roge, babure i “paradajzare” koje je pripremio za prodaju.
Kaže da je proizvodnju podredio zahtjevima tržišta i da je paprika koju sada bere sadio u kasnim rokovima sjetve u srpnju i kolovozu. Sretan je što je jesen bila topla, pa i ovih dana bere kvalitetne plodove.
Ili prvi u rano proljeće ili posljednji i kasnu jesen
“Jedno od pravila u ovom poslu je: morate biti ili prvi ili zadnji na tržnici sa svojim proizvodima. Kada se u punoj sezoni nudi puno povrća, onda je svima problem prodati. Kroz svoje petnaestogodišnje životno iskustvo naučio sam da najbolju cijenu i prodaju postižem ako prvi na tržnicu dovezem neku vrstu povrća, ili na kraju sezone, kada ga većina nema, a kupci ga još traže. U kompjutoru sam si složio nekakve svoje tablice i kalendare prodaje pojedinih vrsta, a tome sam podredio i vrijeme sadnje, tako da povrća imam u najranije proljeće, ali i u kasnu jesen. Ja svojima u kući kažem da je najbitnije da uvijek imate nešto za prodati, uvijek će kapnuti neka kuna”, kaže Anđelko, za kojeg susjedi kažu da je vrlo vrijedan čovjek, da najveći dio provodi radeći u svojim plastenicima i u vrtu.
Toga dana kada sam ga posjetio Anđelko je ispred plastenika pripremio površinu sa crnim folijama za sadnju salate na otvorenom. Kaže, lani su mu uspjele zimske sorte koje je posadio na otvorenom u prosincu jer ih je visoki snijeg sačuvao od izmrzavanja kada su bile najniže temperature. Nada da će tako biti i ove godine.
Povrće zahtijeva puno fizičkog rada
“Od početka kad sam krenuo u ovaj posao svakodnevno vodim evidenciju najnižih i najviših dnevnih temperatura i druge podatke o vremenu (kiša, snijeg…). Iz tih tablica izvlačim podatke koji mi pomažu u proizvodnji u planiranju sezone prodaje, a prema tome i vremenu sadnje”, kaže Anđelko. Ove jeseni posadio je 56 kilograma lučica za mladi luk koji će prodavati u rano proljeće, posijao je špinat i salatu, u plasteniku se salata već lijepo razvija i bit će za berbu i prije Božića. Plodovito povrće sadit će u plastenike u ožujku.
Najveći dio posla na gospodarstvu Anđelko obavlja sam: od pripreme zemljišta, sjetve i sadnje, uzgoja, branja do prodaje na tržnici. Nekada mu, kaže, u pomoć priskoči susjeda kojoj on također pomaže. Kćeri su se udale, sin ide u drugi razred srednje škole pa nema vremena, pa će Anđelko ovako raditi dok može.
“U proizvodnji povrća, osobito ako ga želite prodavati cijelu godinu, ili barem veći dio godine, puno se i naporno radi. Svakodnevno, često od jutra do mraka. Zato većina i bježi od poslova koji iziskuje puno fizičkog rada i vremena. Poljoprivrednici se radije bave ratarstvom, jer uglavnom sve poslove obavljaju strojno”, podsjeća Anđelko na neke probleme povrtlarske proizvodnje. Osim toga dodaje da za svaku vrstu treba svladati tehnologiju proizvodnje.
Rad je za mene svojevrsna terapija
Ističe da se, za razliku od ratarstva koje zahtijeva velike površine, proizvodnja povrća može organizirati na puno manjim parcelama zemlje i da se po jedinici površine mogu ostvariti puno veći prihodi.
“Ja to volim, ne bojim se posla, puno se fizički umorim, ali sam psihički mirniji i stabilniji. Nismo svi isti, na većinu mojih kolega branitelja rat je ostavio posljedice. I na mene je sve to djelovalo, ali ako se čovjek ozbiljno prihvati nekog posla i radi dnevno i do 12 sati, kako ja sada najčešće činim, mislim da to puno utječe na bolje psihičko zdravlje. Prihvatiš se posla, skoncentriraš se na njega, nemaš jednostavno vremena puno razmišljati o drugim stvarima. To je za mene svojevrsna terapija koju bih preporučio i drugima”, savjetuje Anđelko kako se lakše boriti protiv svakodnevnog stresa. Osim toga, čovjek nešto stvara, ostvaruje prihod i popunjava kućni proračun sada kada je teško naći neki drugi posao.
Prije tri godine doživio je havariju i veliku štetu kada mu je snijeg podropio četiri plastenika, ali nije ga to obeshrabrilo. Jedan je uspio obnoviti, a volio bi izgraditi još dva, ako bude mogao vlastitim novcem. Otkrio nam je da ih sam izrađuje, jer su tako puno jeftinijih od onih koje nude specijalizirane tvrtke.
“Bez obzira na sve probleme koje nailazim zadovoljan sam što sam se prije 15 godina posvetio proizvodnji povrća. I kada bih opet morao odlučivati što raditi opet bih se opredijelio za ovaj posao”, kaže Anđelko
