Naša javnost uvelike je upoznata s danom koji je zauvijek obilježio živote triju djevojka koje su se vraćale iz Poljoprivredne škole. Dana, 25. travnja, 2013. godine, Ivona Srećković, Margareta Sedlarević i Anamaria Sabljak bile su pješakinje koje su doživjele tešku nesreću tijekom koje je na njih naletio auto kojim je upravljao mladić. Ivona je podlegla ozljedama i preminula. Životu priču Margarete Sedlarević u više navrata smo ispričali na našem portalu. Ono što smo ovog puta htjeli je razgovarati s Anamarijom Sabljak i saznati što se u njezinom životu sve promijenilo od tog kobnog dana. Svjesni da je ovo izuzetno bolna tema, Anamaria je pristala na razgovor i podijelila svoju priču od koje je prošlo pet godina. Govori nam da se srećom ne sjeća konkretne prometne nesreće. Nakon nekoliko dana tijekom kojih su liječnici stabilizirali njezino stanje i dana u kojima nije bila u komi, usredotočila se na svoj oporavak i oporavak prijateljica. Ono što ju je posebno potreslo bio je trenutak kada je saznala da je Ivona preminula. U tom periodu proživljava je svoje najteže dane. No, uz pomoć osoblja i obitelji, uspjela se izvući i polako osvijestiti kako joj tuga uvelike šteti i da nikako ne smije potonuti.
Nakon te kobne nesreće koja je uzela svoj najveći danak, a to je ljudski život, sve se promijenilo. Promijenila se Anamarijina obitelj, prijatelji, cijelo njezino okruženje. Promijenila se i ona sama. Počelo je učenje novoga života. To je uključivalo sjedenje, hodanje, čišćenje, odijevanje, obuvanje. Dosta toga više ne može činiti, poput trčanja, skakanja, čučnjeva, klečanja. Uz to, ne smije svoje tijelo previše izlagati suncu. Neizlaganje suncu teško prihvaća, jer tijekom ogromnih vrućina mora hodati u dugačkoj odjeći. Mora pomno paziti na svaki korak koji će napraviti s obzirom na ozljedu kralježnice. Svaki trzaj stvara joj novu bol, a nerijetko i uklještenje živca. Ukratko rečeno, njezin cijeli život okrenuo se za 360 stupnjeva. Stari način života za nju više nije izvediv.
Svaka bol i trauma iziskuje vrijeme suočavanja, preboljavanja, prihvaćanja. Anamaria je podršku dobivala od svoje obitelji, prijatelja i medicinskog osoblja. Poticali su je da više trudi, govorili joj da je mlada, da je pred njom još puno života. Vjetar u leđa dobivala bi riječima potpore da stigne u životu još puno toga napraviti, izgraditi, učiniti. Anamaria nam govori kako se još uvijek znaju pojaviti depresivna razmišljanja, ali tijekom tog razdoblja uvijek se prisjeti svih tih riječi potpore i podrške, te se trudi što prije iz svega toga iščupati.
U tom razdoblju oporavka, osim smrti prijateljice, teško joj je bilo za prihvatiti kako će morati promijeniti svoje životne ciljeve. Od malih nogu sanjala je postati patolog ili veterinar. Nakon nesreće to više nije bilo moguće. Svakim danom postajala je svjesnija da će završiti srednjoškolski smjer koji je tako silna htjela, ali da na kraju neće moći obavljati tu vrstu posla.
Ipak, jedan od bitnijih preokreta dogodio se dvije godine nakon nesreće. Kontaktirali su je iz Hrvatskog saveza sjedeće odbojke. Pozvali su ju na trening i dali joj priliku da se okuša u tom sportu. To joj se neizmjerno svidjelo, te je odlučila ostati. Danas je članice ženske Reprezentacije u sjedećoj odbojci. Osim bavljenja sportom, Anamaria je upisala Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, smjer rehabilitacija. Vrlo je zadovoljna. Polaže ispite, profesori joj izlaze u susret, omogućavaju joj prilagodbu kada su joj potrebne, kako bi što bolje mogla naučiti za ispite koje trenutno polaže.
Sve to ne bi bilo moguće bez velikog tima koji je cijelo ovo vrijeme stajao uz nju. Majka je svaki dan, nakon nesreće, bdjela nad njezinim krevetom. Mnogo toga se majka odrekla, kako bi s njom bila i u Zagrebu. Veli da joj majka nikada nije pokazala koliko joj je i samoj bilo teško. Otac koji je živio na relaciji Magić Mala – Zagreb, vodio je brigu o njezinom zdravstvenom stanju, te o zdravstvenom stanju brata koji je također osoba s invaliditetom. Ujedno, vodio je brigu i o svom zdravstvenom stanju, jer i sam stradao u ratu. Otac ju je svakodnevno autom vozio u školu, kako bi Anamaria mogla pohađati nastavu. Baka i djed brinuli su se o drugoj dvojici braće koja su također bili školarci. Koliko god da je svima bilo teško živjeti na dvije adrese, nikad nitko nije dozvolio da Anamaria bude sama. Prijatelji su je redovito obilazili, zvali, slali poruke. Medicinsko osoblje osim što ju je fizički jačalo, podizali su i njezino psihičko stanje. Veliku zaslugu u njezinom fizičkom stanju zaslužio je brat Matej, koji je po struci fizioterapeut. On bi po cijele dane Anamariju fizički osnaživao i vodio ju prema kvalitetnijem životu. Radio vježbe, podizao ju iz kreveta, kako bi se ona što lakše i bolje oporavila. Kako još uvijek osjeća posljedice prometne nesreće, velika psihička i fizička podrška je njezin prijatelj kinezioterapeut koji joj omogućava da svojim znanjem provodi s njom vježbe i u Zagrebu gdje se trenutno i nalazi. Time se njezino stanje nadgleda i sprječava se daljnje narušavanje zdravlja. Uz njegovu pomoć, Anamaria lagodnije živi.
Promatrajući svoj život nakon nesreće, Anamaria nam veli kako najveća lekcija ovog događaja jest da život treba živjeti za trenutak u kojem se nalazi. Ne razmišljati unaprijed, jer snovi puknu kao balon od sapunice. Shvatila je koliko je imati obitelj važno i da bez obzira koliko im teško bilo, sve je dobro dok se drže zajedno. Tako mogu prevladati bilo koju prepreku.
Ono što ju trenutno posebno raduje je odlazak na praksu s obzirom na to da radi s osobama s invaliditetom, te s djecom s teškoćama u razvoju. Odlazak u Specijalnu bolnicu za kronične bolesti dječje dobi Gornja bistra u kojoj se nalaze najteži slučajevi, vrlo emotivno doživljava. Naime, većina djece koja se tamo nalazi, ostavljena je od strane roditelja. Poseban je osjećaj tamo se pojaviti, jer djeca ju željno iščekuju i s njom uživaju. Lijep je osjećaj znati da nekome možemo uljepšati dan samo time da ga se izvede na svježi zrak. Iako više ne razmišlja unaprijed, nada se da će fakultet i završiti, te s diplomom u ruci moći raditi u svojoj struci.
Svima koji se trenutno ili već dulje vremena bore s depresivnim mislima, traumama poručuje da ne odustaju. Zna da je teško, pogotovo kada se život mora ponovno započeti. No, želi da ljudi cijene život kojeg imaju. Izlaz uvijek postoji, samo je bitno iskoristiti ga.
Anamaria je danas sretna, jer ima krov nad glavom, nije gladna niti žedna, ali svjesna je ograničenja koja ju uvelike sputavaju. Mnogi njezini vršnjaci ne mogu ni zamisliti s kojim ograničenjima ona živi svaki dan. No, Anamaria također vidi neke svoje „privilegije“ koje ostali nemaju. Uključivanjem u sjedeću odbojku mnogo joj je pomoglo s obzirom na to da se u timu nalaze osobe isključivo s invaliditetom. Time si pružaju međusobnu podršku. Upoznala je mnogo prekrasnih ljudi i iz drugih država, te time stekla prijateljstva za cijeli život.
Živjeti dan po dan, uživati u darovanim trenutcima, te se radovati svakom danu i daru koji nam je poslan je ono što Anamaria svojim primjerom i načinom života svjedoči. Iako je iza nje teška priča, nadamo se kako će svojim primjerom nadahnjivati sve one s kojima se susretne i time im pokazati nadu koja im je prijeko potrebna.
Anamaria, sretno u svemu što činiš!
Izvor: 035 portal
