Posjetili smo ga danas u njegovom domu, čestitali, a on nas je dočekao uz slavljeničku tortu, baš kao što dolikuje pravom slavljeniku.
Kako se osjeća danas i službeno kao stogodišnjak:
– Pa, dobro sam, malo me kosti bole i ne čujem baš najbolje, al’ ide – priča dida Stipo.
Planirali su on i njegov sin za danas veliku feštu, no, prije četiri mjeseca umro mu je sin, stoga mu baš i nije do slavlja, priča nam naš slavljenik.
A prošlo je u ovih proteklih sto godina puno toga preko Stipinih leđa, ratovi, nepogode, životne nedaće… Cijeli se život bavio poljoprivredom i od toga živio. Danas nema ni mirovine, no “krpa” se nekako, priča…
Živio je skromno, pošteno, a kada ga upitasmo za recept za dugovječnost, spremno nam odgovara:
– Cijeli svoj život nisam ni pušio ni pio. Samo vodu i sok, jelo se što se imalo, najviše kukuruzna prova i ono što smo imali u “bašči”. No, svi smo bili zadovoljni i ništa nam nije falilo – dodaje.
Donedavno je naš dida Stipo vrijedno radio i u svom vrtu za koji kaže da bi mu na njemu mogla pozavidjeti svaka žena, no danas više ne može. Bole ga noge, pa je brigu o vrtu i poljoprivredi prepustio sinu.
Eto, tako priča naš Stipo Jurišić koji je, kako nam reče, ponosan i na činjenicu da je cijeli svoj život proveo živeći pošteno, u miru i prijateljstvu sa svojim susjedima, a proživio je puno toga, od ratova, poplava uz rodnu mu Savu do svakodnevnih nedaća s kojima se susretao tijekom svoga života. Mi mu možemo samo poželjeti još puno zdravlja i da se vidimo i sljedeće godine na istom mjestu.
Autor: Sanja Bukvić
