Svakom građaninu tih dobro organiziranih društava je jasno koliko je njegov standard ovisan o kvaliteti ta četiri stupa. Zakonodavnu vlast bira izravno i prenosi joj sve ovlasti i svu brigu oko održavanja ostala tri stupa.
Zakonodavna vlast ima puno utjecaja na izbor izvršne vlasti, a djelomično ima utjecaja i na izbor sudske vlasti. U svakom slučaju ima mehanizme kojima može inzistirati na eventualnim promjenama i popravcima.
Četvrti stup: neovisni mediji su neovisni od ostala tri stupa i oni ne mogu utjecati na njih. Njihov rad je podređen kodeksu struke i samo su njemu odgovorni.
Komplicirano?!
Pojasnit ću to na dva primjera iz dva društva. Jedno je dobro organizirano, a drugo je loše organizirano.
Primjer broj jedan: Njemačka
Bezbroj je primjera u kojima su njemački mediji spasili demokraciju. Najpoznatiji je afera oko magazina Der Spiegel iz 1962. kada su agenti BND nadzirali novinare i u najžešćem jeku afere zatvorili nekoliko urednika i izdavača Rudolfa Augsteina.
Sve to zbog tobožnje državne izdaje, jer je Spiegel u jednom članku kritizirao obrambenu politiku Franza Josefa Straussa. Iz tog članka dalo se zaključiti kako je ta politika omogućavala instaliranje američkih raketa na tlu Njemačke.
Zbog velikog pritiska ostalih medija koji su nastavili istraživati tamo gdje je to Spiegelu bilo zabranjeno, zbog pobune studenata i drugih naprednih grupa u društvu, vlast je popustila, a Spiegel je iz afere izašao kao pobjednik.
Od tada do današnjeg dana njemački mediji su svojim radom otkrili bezbroj afera, natjerali brojne ministre na ostavke, a nisu prezali ukazati na nekorektno ponašanje i jednog predsjednika države koji je zbog toga bio prisiljen dati ostavku.
Uglavnom može se reći: nakon svake afere njemačko društvo postalo je zdravije. Otkrivanje afera je nužna higijena i kao takva je shvaćena od Nijemaca.
Primjer broj dva: Hrvatska
Po stanju slobode medija Hrvatska se nalazi na 85 mjestu u svijetu što je za jednu članicu Europske unije katastrofalan plasman.
A nije ni čudo, jer od samog početka stvaranja države, medijska sloboda nije u Hrvatskoj imala nikakvu šansu.
Dobro: u početku je bio rat, pa se ograničavanje sloboda moglo njime pravdati.
Kako stoji sa slobodom medija u Hrvata danas?
Nikada nije bilo lošije i stanje se iz dana u dan pogoršava.
Od rata nas dijeli 19 godina. Dan uoči Svjetskog dana slobode medija u petak drugog dana mjeseca svibnja, godine 2014. sudac Josip Petričević na općinskom sudu u Novoj Gradiški, osudio je Đurđu Aleksić Siladi urednicu na Radiju Nova Gradiška i Jerka Zovaka, glavnog urednika i izdavača portala SBplus na neprimjereno visoke novčane kazne.
Što su učinili Đurđa Aleksić Siladi i Jerko Zovak?
Oni su samo pokušali korektno obavljati svoj posao. Ukazali su na zakonske nepravilnosti koje su svojedobno prakticirali Josip Vuković, tada gradonačelnik Nove gradiške i Mirko Golovrški, tada predsjednik novogradiškog Gradskog vijeća.
Kaznena prijava od istih tužitelja u istoj stvari odbačena je kao neosnovana samo nekoliko mjeseci prije od općinskog suda u Slavonskom Brodu, no to nije spriječilo suca Josipa Petričevića u Novoj Gradiški donijeti dijametralno suprotnu presudu.
Razvoj događaja u slučaju Hrvatska – Siladi, Zovak ukazuje neminovno na hobotnicu zla koja vlada u Hrvatskoj. On nam kazuje kako je hrvatsko sudstvo u katastrofalnom stanju, a sloboda medija u još daleko gorem.
Ali …struka sudstvo ne čini ništa kako bi spasilo svoju čast, a struka novinarstvo ne zaostaje u nečinjenju.
Hrvatsko sudstvo neće učiniti ništa kako bi opomenulo svoga kolegu Josipa Petričevića zbog kršenja ugleda sudstva u društvu.
A što čini novinarska struka?
O tome nam najbolje govori činjenica da ovu vijest nije objavio niti jedan brodski medij, iako rado informiraju o svakoj šteki prošvercanih cigareta i o svakom pronađenom gramu marihuane, kao i nepropisno parkiranim automobilima.
Od zakonodavne i izvršne vlasti se ne može ništa očekivati jer njima ova presuda ide u prilog.
Tako to stoji sa slobodom medija u zemlji koja je po tome pitanju na 85. mjestu u svijetu. Po tome sudeći: oni na 86. mjestu osuđuju novinare na doživotnu robiju, a oni na 87. mjestu ih ubijaju.
Reuters se ne može zaustaviti …tako se mislilo do sada i ta je priča postala gotovo udžbenički primjer za mlade novinare.
Evidentan, tko zna, možda ne i prvi pokušaj “zaustavljanja Reutersa” zbio se navodno onomad u komunizmu. Neki je, legenda veli, zadrti partijac, vidjevši da će stanoviti događaj posredstvom novinara Reutersa procuriti u svekoliku javnost uzviknuo: “Zaustavite Reuters!” Koliko ga je uspio zaustaviti, svjedoči i sama priča/legenda o zaustavljanju koja je preživjela sva vremena i sva društvena uređenja.
U Hrvatskoj nije ni potrebno zaustavljati Reuters. On nas je …nakon duge i teške bolesti napustio sam od sebe.
Autor: Emil Cipar – Hrvatski Glas Berlin
