Prije par dana otvorena je na Facebooku grupa pod nazivom “APEL ZA CRNOG” – koja poziva Novogradiščane koji žele pomoći svom bivšem sugrađaninu, hrvatskom branitelju i dragovoljcu Damiru Crnčeviću – Crnom.
Akcija koju su pokrenuli Saša Ćorković i Martina Žagar, ljudi koji u sebi imaju onaj signal kad i kako treba pokrenuti narod kako bi nekom pomogao, ubrzo se proširila i uključila sve one dobre ljude kojima je u krvi pomaganje čovjeku i prijatelju. Pogledavši stranicu, nisam mogla, a da ne pomislim kako je život za neke okrutan, a za neke blagonaklon. Zapravo, kako počesto ne znamo iskoristiti život i sve ono dobro što nam on pruža, nego nas odvuče ona tamna strana života, negativno društvo, alkohol, droga i prije bih rekla nagomilana tuga u nama samima, oslabi nas i odvede u bespuća neimaštine i siromaštva, gdje krov nad glavom i toplina doma znači spas čovjekova života.
Upravo tako, tumarajući Riječkim ulicama, tražeći “strehu” pod koju će se sakriti ako pada kiša, ili tuče bura, a on se kao “mokar pas” sakrije pod nju dršćući od zime, dok mu kosti u njemu samom više niti ne osjećaju hladnoću, živi naš Novogradiščanin CRNI- Damir Crnčević.
Neki od nas smo se s njim igrali, išli u školu, za vrijeme rata branili domovinu, neki smo se s njim i napili, nasmijali, “zarondali”, pamteći ga po osmjehu i dobrom raspoloženju i bez obzira na tužan život koji je živio, uvijek je oko njega bila pozitivna energija, kao da ga ništa i nitko u životu nije razočaralo, a najprije je, kako On to kaže, razočarao on samoga sebe, pa onda tek mi LJUDI koji smo još jednom pokazali da ne marimo za one kojima smo potrebni.
Zapitam se često, koliko smo puta samo prošli pokraj beskućnika, komenitrajući kako si je sam zato kriv, a koliko smo puta prošli da smo zaista poželjeli pomoći, pa makar to bilo i simboličnom kovanicom iz novčanika?! Toliko smo maleni, a toliko se visoko ponekad držimo, otkrećemo glavu kad vidimo tuđe suze, siromaštvo i nesreću, bahati smo i sudimo, puni predrasuda prema ljudima koje život nije mazio. I nažalost, toliko su nas ti neki negativni ljudi puni predrasuda zarazili, da kad netko organizira i moli za pomoć još ga dobrano i “popljujemo”. Pitam se, zar zaista ti i takvi ljudi misle da za njih nema kraja niti “suda” i čudim se kako se u sebi ne uplaše bar na trenutak i ne kažu samom sebi, dosta negative, predrasuda i širenja mržnje među ljudima.
No, ipak u svakom zlu ima i ono dobro, koje me uvijek razveseli i pruži nadu – kako ipak naš grad, Nova Gradiška i ljudi u njemu,ima dušu. Kako mi mali, obični ljudi znamo dovesti, svojim akcijama i cijeli svijet u naše “malo selo”! Zato, hvala Saši i Martini, što su nam dali priliku da budemo najprije ljudi, prijatelji i sugrađani.
Hvala što su nam dali mogućnost da se bolje osjećamo, jer nitko nikoga ne tjera na pomoć i podršku, niti se u životu nekom pomaže da bi se onda tražilo nešto zauzvrat ili da bi Vam netko stalno zahvaljivao na pomoći, pomozite i vjerujte bolje ćete se osjećati, imat ćete onaj mir u sebi kojeg drugi nemaju, i zbog toga ste “jači”.
Pomozite našem Crnom, dođite na sastanak u nedjelju u 17,00 sati ispred Hotela Kralj Tomislav i spasite jedan ljudski život, jer vjerujte i sitnica koju ćete odvojiti od sebe za njega je bogatstvo koje će njemu vratiti osmjeh na lice, koji je on nama tako puno puta darovao nama.
Autor: Radiong/Đurđa Aleksić
