‘Nakon incidenta koji se dogodio rušenjem križa, moram naglasiti, veliki poticaj suživotu na ovim prostorima, svojim javljanjem dao je biskup Škvorčević, koji me lično pozvao i iskazao žaljenje zbog onoga što se desilo, da čak ni on sam nije mogao da vjeruje da bi u hrišćanskoj zemlji, gdje se ljudi kunu u to svoje hrišćanstvo, mogli rušiti samo obilježje krsnog znaka’.
Točno prije godinu dana bio sam u Medarima, jednom od zapadno-slavonskih sela u koje sam, tijekom 1991. – 1992. godine, sedam mjeseci odlazio na prvu crtu bojišta i, boraveći u rovu, podrumu, na cesti u autu… proživio svoje najtraumatičnije dane u životu.
Što sam tada vidio i čuo te koje primjedbe sam imao, iznio sam u kolumni pod naslovom: “Vladika Jovan posvetio krivotvoren križ”.
U Vukovaru žele isključivo latinicu, a u Medarima isključivo ćirilicu
Prije nego sam jučer, 19. kolovoza 2016., za SBplus snimio što se događa na otvorenju ovogodišnjeg Novogradiškog glazbenog ljeta, odlučio sam svratiti u Medare kako bih utvrdio jesu li odgovorni, ispod spomen križa, (i) latiničnim slovima napisali poruku kako je podignut “U znak sjećanja na sve nastradale mještane Medara i Trnave 1991. – 1995. god.”.
Dolaskom u centar sela, do još uvijek ne obnovljene crkve, ugledao sam poveći šator u dvorištu privremene crkvice i šezdesetak ljudi u veselom raspoloženju. Odmah potom, od domaćice, Ranke Milojković, saznao smo da je u tijeku ‘Hramska slava’, a potom uvjerio sam se kako ispod spomen križa i dalje stoje isključivo ćirilična slova.
Dok smo čekali na razgovor s nekim od više prisutnih svećenika, domaćica nam je kazala kako je ovo, nakon rata, prva organizirana slava sa sviračima.
Nakon što je vladika Jovan s pratnjom otišao svojim poslom, zamolio sam jereja Ognjena Tendžerića, paroha novogradiškog, neka nam kaže kako je proteklo zadnjih 365 dana – u miru, ili je bilo incidenata. Pritom, ništa ne govoreći, mislio sam i na događaj kojeg sam objavio pod naslovom: “Načelnik Karlik, dakako, nije kurvin sin”.
Velik broj Srba i Hrvata imaju zajedničke vrijednosti
– Godina iza nas, u ovom dijelu zapadne Slavoniije, protekla je sasvim u redu. Nakon incidenta koji se dogodio rušenjem križa, moram naglasiti, veliki poticaj suživotu na ovim prostorima, svojim javljanjem dao je biskup Skvorčević, koji me lično, preko svojih ađutanata, pozvao i iskazao žaljenje zbog onoga što se desilo, da čak ni on sam nije mogao da vjeruje da bi u hrišćanskoj zemlji, gdje se ljudi kunu u to svoje hrišćanstvo, mogli rušiti samo obilježje krsnog znaka, ovde u Medarima. Uglavnom, preiod koji je protekao u tih 365 dana bio je radan – na sitnim obnovama sakralnih elemenata hrišćanskih crkava, ne dijeleći pritom hrišćanske crkve. Na onom mjestu gdje se uzdižu i sveti darovi pretvaraju, ne možemo da dijelimo ni na rimokatoličku ni na pravoslavnu. I jedni i drugi se pričešćujemo, znači tijelom i krvlju Hrista spasitelja, tako da svaka podjela koja dolazi, dolazi upravo iz nepoznavanja suštine hrišćanstva i onoga što je u srži nas.
Izvršili smo obnovu i osvećenje crkve u Novoj Gradišci koja je posvećena Svetoj trojici, poslije toga izvršili smo posvećenje zvona u kapeli u Poljanama. Putem Konzervatorskog zavoda u Salvonskom Brodu, pokušali smo da pokrenemo obnovu ove velike bogomolje, ovde u Medarima, s tim da smo od ove godine uspjeli da dobijemo i mogućnost obnove crkve u Mašićima, gdje se radi projektna dokumentacioja.
Razmatrali smo i mogućnost obnove parohijskog doma ovdje u Medarima, da svatko tko je dobronamjeran može da dođe i prenoći ovde, da se upozna sa životom ovih ljudi. Vjerujte, ovi ljudi, neovisno o njihovoj konfesionalnosti, teško žive, teška su vremena ali, fala Bogu, uvijek ima tog zajedničarenja gdje ljudi pomažu jedni drugima i na neki način uspjeva se prevazići ovaj teški teret koji je potekao od samih ratnih sukoba na teritoriju Hrvatske, odnosno bivše Jugoslavije. Suživot je na visokom nivou, radno je i svakako dobro. Gdje god ima muzike i dobrih ljudi uvijek će biti dobro”.
Štošta može, ali Svetosavski bal ne može. Zasad.
Na upit – koji prostor pokriva s koliko vjernika – parok Tendžerić kazao je kako “sam opslužuje osam župa, u kojima je, prije rata, bilo osam svećenika, a svaka sredina: Nova Gradiška, Staro Petrovo Selo, Poljane, Medari, Mašić, Trnava, Vrbovljani, Čovac, Gređani, Babare, Trnakovac i Rogolji, prije rata, imala je svoju bogomolju. Od Medara do Smrtića bilo je oko 500 domaćinstava, a danas, u svim župama tek ih je 265 koja primaju sveštenika”.
Mada u proteklih godinu dana nikakvih incidenata nije bilo, paroh Tendžerić spomenuo je kako su “udruge proistekle iz Domovinskog rata protivile se duhovnoj proslavi Svetog Save u Novoj Gradiški. Zadnja takva proslava bila je 1941. godine. Namjeravali smo oživjeti tzv. Svetosavski bal na kojem su, svojevremeno, učestvovali i jevreji i rimokatolici i pravoslavni … svi koji su živjeli na području grada. Međutim, udruge su tome se usprotivile, mada je radilo se isključivo o duhovnim pjevanjima i duhovnoj manifestaciji. Dakle, nije bilo nikakvog srbovanja. Žao nam je što nam nije dopušteno tu kulturno-vjersku manifestaciju održati u Domu kulture, nego smo ju morali organizirati u kapelici. Vjerovali smo da i mi imamo, barem neka, prava ovdje, ali eto to nam nisu dopustili”, kazao je Tendžerić, dodajući kako se nada “da će vrijeme izliječiti ratne rane te da će ovdašnji svijet opet živjeti skladno”.
no images were found
