U vremenu kada se često govori o izazovima u obrazovanju, jedna mala škola pokazuje kako veličina nije presudna za uspjeh. Upravo suprotno, u manjoj sredini rađaju se velike priče. U toplom i poticajnom okruženju učenici i učitelji dišu kao jedno, a kako sami kažu, ondje su svi jedna velika obitelj.
Jedna od onih koja tu obitelj svakodnevno gradi i njeguje jest učiteljica matematike Sanja Ličanin. U školi je već 12 godina, a njezina energija i entuzijazam i dalje su jednako snažni kao i prvog dana.
„U školi sam 12 godina i ono što je učenicima najvažnije jest promjena, da nije monotono. Uveli smo i vikend zadaće, ali sve prilagođavamo njima i njihovim mogućnostima“, kaže nam učiteljica.
Posebnost ove škole je i mali broj učenika u razredima, od 10 do 14. Dok bi netko to možda vidio kao izazov, ovdje je to prednost.
„Po meni je to dobro jer se možemo posvetiti svima jednako. Njima možda i nije uvijek drago jer ih sve stignem ispitati“, govori kroz smijeh. „Ali upravo zbog toga nitko ne ostaje po strani.“
Matematiku je, priznaje, voljela od prvog razreda. Još u osnovnoj školi znala je da će jednoga dana upravo ona stajati pred pločom.
„Uvijek mi je bila logična, volim povezivati. U školi sam više pamtila, a zapravo sam je prvi put istinski učila na fakultetu. To je predmet vježbe, nema štrebanja. Kada se nauči tablica množenja, s njom kasnije ne bi smjelo biti problema, primjerice u petom razredu.“
Upravo takav pristup, razumijevanje umjesto pukog pamćenja, učenicima daje sigurnost. U razredu vlada opuštena atmosfera, ali uz jasno postavljene granice.
„Učenici znaju kako mogu s određenim učiteljem, opušteniji su kod nekih nastavnika. Mi tražimo poštovanje, ali smo im prije svega prijatelji.“
Iako priznaje da posao nosi i administrativne izazove, ni danas ne bi promijenila svoj poziv.
„Kada bih ponovno birala fakultet, ponovno bih odabrala nastavu i razred. Ima dana kada pomislim možda sam trebala nešto drugo, ali u razredu sam svoj na svome.“
Rezultati njezina rada vide se i u odnosu s učenicima. Na nastavi su, kaže, odlični, dok su testovi ponekad slabiji, no to vidi kao poticaj na dodatni trud i rad kod kuće.
Osim znanja, ova škola njeguje i vrijednosti koje nadilaze učionicu.
„Savjet roditeljima je da što više vremena provode s djecom. Neka se igraju vani, neka iskoriste djetinjstvo, što manje ekrana. Škola i igra trebaju im biti glavna okupacija, sve ostalo će stići.“
U maloj školi poput ove svatko je važan. Učitelji, učenici i roditelji povezani su svakodnevnim susretima, razumijevanjem i međusobnom podrškom. Izazova ima, ali nitko s njima ne ostaje sam, rješavaju ih zajedno.
Možda upravo u tome leži tajna uspjeha, u bliskosti, predanosti i vjeri da svako dijete može uspjeti kada ima podršku. A u Dragaliću, čini se, te podrške ne nedostaje.
