U vremenu kratkih formata, brzih informacija i stalnih digitalnih podražaja, čitanje sve češće gubi bitku za pažnju mladih. Upravo zato razgovor s Josipom Trinc, profesoricom Hrvatskog jezika i književnosti u Industrijsko-obrtničkoj školi Nova Gradiška, otvara važna pitanja o ulozi knjige u obrazovanju, razvoju mladih i suvremenom društvu. Iz perspektive dugogodišnje nastavne prakse, profesorica Trinc jasno artikulira zašto čitanje nije tek školska obveza, nego jedna od ključnih životnih vještina.
“Svaki dan na nastavi vidim koliko je učenicima teško zadržati koncentraciju, teško im je pratiti složenije tekstove, ono nekako što im je najteže je jasno izreći vlastito mišljenje i zapravo je čitanje jedan od rijetkih alata koji te vještine razvija sustavno i dugoročno.” – kaže prof. Trinc. Za razliku od kratkih videozapisa i fragmentiranih sadržaja kojima su okruženi, pojašnjava, čitanje zahtijeva mir, aktivno sudjelovanje i mentalni napor. Učenik koji čita uči pratiti tijek radnje, povezivati informacije, predviđati, zaključivati i promišljati, vještine koje su neophodne ne samo u obrazovanju, nego i u svakodnevnom životu te na radnome mjestu.
Osim kognitivnih sposobnosti, čitanje snažno doprinosi razvoju jezika i komunikacijskih vještina. Učenici koji redovito čitaju lakše razumiju upute, preciznije se izražavaju i raspolažu bogatijim rječnikom. To im omogućuje jasnije opisivanje problema, situacija i vlastitih stavova, ali i kvalitetniju komunikaciju s drugima. U strukovnim zanimanjima, ističe Trinc, ta je vještina od presudne važnosti. “Dobar majstor mora znati jasno objasniti zašto nešto radi. Ili dobar prodavač mora znati jasno komunicirati sa kupcima, kolegama, konobar s gostima. Jezik je alat bez kojeg nijedna profesija ne može funkcionirati.” – dodaje.
Čitanje pritom ima i snažnu odgojnu dimenziju jer potiče kritičko mišljenje. Književni tekstovi otvaraju pitanja međuljudskih odnosa, moralnih izbora, odgovornosti i posljedica postupaka. Raspravljajući o pročitanome, učenici uče razlikovati bitno od nebitnog, prepoznati manipulaciju i oblikovati osobni stav. U svijetu preplavljenom informacijama, lažnim vijestima i površnim sadržajima, sposobnost kritičkog promišljanja postaje jedna od temeljnih kompetencija suvremenog građanina.
Važnu ulogu čitanja vidi i u razvoju empatije. “Susrećući se s različitim likovima, sudbinama i okolnostima, učenici kroz književnost šire vlastite vidike i uče razumjeti druge, ali i same sebe. Takvo iskustvo pomaže im da postanu ne samo uspješniji učenici, nego i zreliji, odgovorniji i osjetljiviji ljudi.” – smatra.
Čitanje je navika koja se stječe od djetinjstva
Ljubav prema čitanju, naglašava profesorica Trinc, nije urođena osobina, nego navika koja se stječe. Ono što je djeci prirodno jest potreba za slušanjem, maštanjem i pričom. Upravo slušanje slikovnica i bajki u ranoj dobi često predstavlja prvi korak prema samostalnom čitanju. Iskustvo, a ne prisila, ključno je u stvaranju čitatelja.
Govoreći o današnjim čitateljskim navikama, profesorica smatra da se ne čita nužno manje, nego drugačije. Količina pročitanih riječi možda je veća nego ikada, no prevladavaju kratki, fragmentirani i površni tekstovi, objave na društvenim mrežama, naslovi i komentari. Takav način čitanja potiče brzinu, ali rijetko dovodi do stvarnog razumijevanja i dublje interpretacije.
Mladi danas, prema njezinim zapažanjima, čitaju brzo i selektivno. Privlače ih tekstovi koji su tematski bliski njihovu životnom iskustvu, a tiču se pitanja identiteta, odrastanja, odnosa i suvremenih društvenih izazova. I kada je riječ o lektiri, interes učenika varira. Neka djela, poput Crnog mačka E.A Poea ili Zločina i kazne Dostojevskog, rado čitaju, dok im druga ostaju teška i udaljena.
U poticanju čitanja profesorica Trinc ne vidi svoju ulogu kao puko vođenje kroz tekst, nego kao stvaranje interesa i znatiželje. “Nekada ih motiviram tako da im postavim provokativno pitanje vezano uz njihovo iskustvo. Želim njihovu reakciju i akciju i onda to ponekad uspije dovesti do žustre rasprave i toliko iz zaintrigira da odluče knjigu pročitati. Ponekad im ispričam zgode, nezgode i način života književnika jer njihovi životi su puni zanimljivosti i to ih na neki način privuče da knjigu i pročitaju. ” – pojašnjava.
Veliku odgovornost u stvaranju čitateljskih navika nose roditelji. Djeca oponašaju uzore, a obitelj u kojoj se čita prirodno potiče dijete na isti put. No, učitelji i profesori imaju nezamjenjivu ulogu u tome da tu iskru održe i razviju. “Mi ne bismo trebali biti vodiči koji će ih “prošetati” kroz tekst, odnosno lektiru. Mi trebamo na neki način biti “čarobnjaci” i pokazati im da književni tekstovi pa i lektira mogu biti zabavni, poučni, provokativni i izazovni. Imala sam tu sreću da sam baš takve profesorice hrvatskog jezika imala i u osnovnoj i u srednjoj školi jer su pokazale tu strast u književnosti i čitanju lirskih pjesama i tim entuzijazmom zarazile i mene. Zahvaljujući profesorici Mariji Mikanović ja sam još u petom razredu odlučila postati profesorica. U Gimnaziji je tu vatru i žar nastavila pokojna profesorica Sonja Latal.” – prisjetila se Trinc.
Tehnologija kao saveznik
Audio knjige, smatra, mogu biti vrijedan most prema čitanju. One razvijaju pažnju, vokabular i maštu, ali ne mogu u potpunosti zamijeniti iskustvo čitanja. Kao što slušanje priča u djetinjstvu prethodi samostalnom čitanju, tako i audio knjige mogu poslužiti kao ulazna vrata prema knjizi.
U usporedbi knjige i filma, profesorica ističe prednost čitanja jer ono potiče osobnu imaginaciju. Film nudi gotove slike, dok knjiga čitatelju ostavlja prostor da sam stvara svjetove, likove i emocije.
Tehnologiju pritom ne vidi kao neprijatelja knjige, nego kao potencijalnog saveznika. E-knjige, audio knjige, videozapisi o autorima i kontekstu djela te „videomamci“ koji potiču znatiželju mogu pomoći da se učenike približi književnosti, pod uvjetom da tehnologija ne preuzme svu našu pažnju, a knjige ne ostanu zaboravljene na polici.
Poručuje da treba čitati ono što nas zanima, raduje i barem na trenutak izmiče iz svakodnevice. Upravo u toj sposobnosti da istodobno uči, zabavlja i oslobađa, leži istinska snaga knjige.
