U područnoj školi Vrbje, daleko od gradske vreve i velikih razreda, svakodnevno se ispisuju tihe, ali važne priče o odrastanju, zajedništvu i učenju. Jednu od njih već dvije godine živi učiteljica razredne nastave Dunja Vidošić Rapić, koja iza sebe ima i jedanaest godina rada u matičnoj školi. Rad u kombiniranom razredu, kaže, donosi posebne izazove ali i neprocjenjive vrijednosti.
„U manjim sredinama veća je povezanost među učenicima. Oni svakodnevno surađuju, razvijaju zajedništvo i osjećaj pripadnosti. Stariji učenici postaju mentori mlađima, a to je nešto što se ne može naučiti iz udžbenika“, ističe učiteljica Dunja.
U kombiniranom razredu, gdje se u istoj učionici susreću prvašići i trećaši, svaki je dan vježba pedagoške fleksibilnosti. „Za prvi razred treba puno strpljenja i vremena. Oni još nisu samostalni. Dok učenicima trećeg razreda objasnim gradivo i zadam zadatak, prvašićima se moram potpuno posvetiti. A onda se jave trećaši s pitanjima“, objašnjava uz osmijeh. Zato je, naglašava, disciplina ključna: „Važna je tišina, da jedni druge čujemo.“
Mala škola, velika pažnja
Učenici područnih škola često su u sjeni većih sustava, ali upravo u takvom okruženju dobivaju ono što je danas rijetkost, vrijeme i pažnju. „Djeca u manjoj sredini imaju priliku izreći svoje mišljenje, jačaju samostalnost i dobivaju više individualnog pristupa. Učitelj im se može više posvetiti“, kaže Dunja.
Izazovi su brojni. U područnoj školi učitelj nije samo učitelj. „Mi smo i pedagozi i psiholozi, organizatori kulturnih događanja. Prisiljeni smo biti snalažljiviji. No uz podršku roditelja, matične škole, grada i vatrogasaca sve se može“, dodaje.
S matičnom školom suradnja je redovita: zajednički projekti, posjeti i aktivnosti pomažu učenicima da se osjećaju dijelom šire zajednice, a istovremeno čuvaju posebnost svoje male škole.
Učitelj danas više nije samo prenositelj znanja
Uloga učitelja kroz godine se znatno promijenila. „Nekada je prenošenje znanja bilo na prvom mjestu. Danas je učitelj mentor i moderator“, kaže Dunja, ne skrivajući zabrinutost zbog smanjenog društvenog ugleda profesije. „Prije su se znala pravila, poštivalo se učitelja. Danas roditelji često smatraju da smo dostupni u svako doba dana, poruke stižu kasno navečer, pitaju za zadaću, ocjene, čak traže da slikamo testove i opravdavamo ocjene.“
Naglašava da komunikacija s roditeljima mora postojati, ali unutar jasnih granica. „Postoje termini za informacije, kao što svugdje postoje redovi i čekanja. Slanje poruka u kasne sate jednostavno nije u redu.“
Djeca se mijenjaju
Promjene u načinu života djece sve su vidljivije i u učionici i u dvorani. „Djeca danas teško zadržavaju pažnju. Animirani film traje sedam minuta, a već nakon četiri se meškolje i komentiraju“, kaže Dunja. Posebno je zabrinjava stanje motoričkih sposobnosti: „Radnje koje su nekad bile jednostavne, kolut naprijed, preskakanje vijače danas su izazov. Neki prvašići se muče s naskokom na povišenje od 40 centimetara.“
Veliku ulogu u tome imaju i ekrani. „Ako djeca koriste društvene mreže, roditelji to moraju ograničiti. Djeca su izložena opasnostima, javljaju se poremećaji sna, anksioznost. Mnogi igraju igrice do kasno i ujutro teško prate nastavu.“
Poziv budućim učiteljima
Unatoč svim izazovima, ljubav prema poslu ne jenjava. „Volim djecu i volim raditi s njima“, kaže iskreno. Svima koji razmišljaju o pedagoškoj struci ima jasan savjet:
„Razredna nastava. S mlađom djecom je lakše njih se još može oblikovati, a imaju i onu zdravu dozu straha.“
U maloj područnoj školi u Vrbju, daleko od reflektora, svakodnevno se gradi temelj dječjeg samopouzdanja, znanja i zajedništva. To su učenici koji možda jesu u sjeni, ali zahvaljujući predanim učiteljima poput Dunje Vidošić Rapić njihov put je itekako osvijetljen.
