Već osam godina odgojiteljica Antoneta Ivančić radi u dječjem vrtiću, a kroz svakodnevni rad s djecom primjećuje zabrinjavajuće promjene u njihovom razvoju, osobito kada je riječ o motorici, socijalnim vještinama i ponašanju. „Vidi se regresija što se tiče motorike. Svakom djetetu treba fizički kontakt i razvijanje fizičkih aktivnosti. Sve ide unazad, grubo rečeno, upravo zato što su djeca jako malo vani“, ističe Ivančić.
Djeca trebaju kretanje, ne samo sadržaj
Prema njezinim riječima, djecu je nužno poticati na višu razinu tjelesnih aktivnosti, jer boravak na otvorenom i kretanje imaju ključnu ulogu u cjelokupnom razvoju. Velik dio problema vidi i u prekomjernoj izloženosti ekranima.
„Podržavam zabrane mobitela u školama. Ekrani su već previše zastupljeni kod kuće. Djeca su okružena računalima, televizorima, tabletima, ali najviše mobitelima, to je previše uključeno u njihov svijet i razvoj.“
U vrtiću se često provode ankete o navikama djece. „Djeca znaju preuveličati stvari, ali uglavnom su iskrena. I ono što govore pokazuje koliko su ekrani prisutni u njihovoj svakodnevici.“
Posljedice koje još ne vidimo dovoljno jasno
Odgojiteljica naglašava kako šira javnost još uvijek nije dovoljno svjesna dugoročnih posljedica prekomjernog korištenja ekrana. „Mislim da nismo svjesni posljedica. Mi u prosvjeti to vidimo i znamo, više je negativnih nego pozitivnih stvari. Posebno kada govorimo o bihevioralnom razvoju djece, oni su u mnogim segmentima jednostavno unazađeni.“
Iako postoje i pozitivni aspekti digitalnih sadržaja, naglašava kako je ključno kako i u kojoj mjeri se oni koriste.
“Djetetu je ekran – samo ekran”
Svaki odgojitelj ima vlastite metode rada, no sadržaji iz crtića često se koriste kao polazište za razgovor i učenje, osobito s verbalnom djecom. „Crtići mogu pomoći u širenju vokabulara i traženju uzora u ponašanju, ali dijete ne može rezonirati je li nešto edukativno ili ne – njemu je ekran jednostavno ekran.“
Poseban problem nastaje kada su djeca prepuštena ekranu bez komunikacije. „Bez razgovora i interakcije ne razvija se vokabular. Ako dijete samo gleda ‘edukativnu emisiju’, bez da netko s njim razgovara, pokazuje i objašnjava ne možemo puno postići.“
Knjige, slikovnice i zajedničko čitanje – nezamjenjivi
Za razliku od ekrana, čitanje knjiga i slikovnica i dalje ima snažno i nezamjenjivo mjesto u vrtićima i školama. „Apsolutno je važno djeci čitati. Tu imamo gestu pokazivanja, koordinaciju šaka i očiju, širenje vokabulara. Ja sam veliki zagovornik čitanja.“
Roditeljima, ali i bakama i djedovima, upućuje jasnu poruku: „Gledajte s djecom slike, pričajte, postavljajte pitanja. To uvelike doprinosi povezanosti i učenju od najranije dobi.“
Knjižnice – veliki potencijal, mali odaziv
Pozitivni primjeri postoje, no interes roditelja često izostaje. „Naše knjižničarke dolaze u vrtiće i dijele djeci upisnice, ali nažalost odaziv je jako malen i to je problem.“
Ivačnić ističe kako djeca izuzetno vole posjete knjižnici kada dolaze organizirano s vrtićem. „Kad idu s nama u sklopu vrtića, djeca su oduševljena. Zato bi roditelji trebali češće s njima odlaziti i razvijati tu naviku.“
Razgovor s odgojiteljicom Antonetom Ivančić još je jedan podsjetnik koliko su kretanje, igra, razgovor i knjige temelj zdravog dječjeg razvoja, i koliko je važno da ekrani u dječjem svijetu imaju ograničeno i smisleno mjesto, a ne glavnu ulogu.
