Davne 1931. godine, još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, rođena je djevojčica kao osmo dijete u obitelji Sorić u rujnu dok je još Slavoniju grijalo sunce babljeg ljeta. Aleksandar I. Karađorđević raspustio je parlament, suspendirao ustav, zabranio političke stranke te donio Oktroirani ustav kojim je učvrstio svoju apsolutnu moć. Krhka država unutar koje su ruralna područja bila izrazito siromašna u odnosu na urbana ljuljala se sama od sebe okružena zemljama koje su osvješćivale neke druge političke sustave. Obitelj Sorić živjela je u zidanoj kući uzgajajući žito, kukuruze i raž, a do rata djevojčica Dragica imala je razigrano djetinjstvo.
„Igrali smo se u slami ili na sijenu kad tata nije gledao. Držali smo puno marve i to je sve trebalo nahraniti i napojiti. Tad se i hrana i vodila nosila na ruke. U armanu su bili plastovi sijena, a na tavanu žito u velikim drvenim sanducima. Sanduci su bili toliko veliki od hrastovog drveta da se svih nas osmero braće i sestara moglo sakriti u jedan uz platon žita. A voda? Iz bunara. Nikad se nitko tad nije otrovao vodom iz bunare, ni mi, ni marva. Djeca su u jesen radila u polju lakše radove. I ja sam radila. Nosila sam kukuruz koliko sam htjela. Ostalo vrijeme sam se igrala pod šatorom od kukuruzovine. Imala sam lutkice od komušine. Jelo se kruha i masti i pila se rakija ili voda. Mi smo imali i vina. Tata je vino držao u buradi u podrumu pa smo na kući imali dupla vrata da bi burad mogla proći kroz vrata. Starije sestre su kuhale i čistile kuću. Bilo nas je puno. Bili smo velika hrvatska obitelj. Tata Franjo, mama Marija, braća Josip i Ivan, sestre Agneza, Milka, Terezija, Rozalija i Ljubica i ja, najmlađa.“ , prisjeća se Novogradiščanka Dragica Ivanišević dok maše papirom s receptom za prace koji ona i u svojih 94 godine života još uvijek zna napamet.
Ljudi su živjeli skromno, puno i teško se radilo, oslanjali su se jedni na druge i naučili svoju djecu šutjeti.
„Nego šta nego smo šutjeli. U Staroj Jugoslaviji (Kolokvijalni naziv za Kraljevinu Jugoslaviju kojim narod obuhvaća sve vremensko razdoblje postojanja Kraljevine. op.a.) si znao čiji si, ali si morao šutjeli. Tako je uvijek bilo. Mi se nismo s nikim miješali do rata. E tad smo znali na koju ćemo stranu. Na našu!“, samouvjereno kaže Dragica dok se jedro smije i skupi staračku šaku okrenutu licu k’o da potajno dukat krije u njoj.
Drugi svjetski rat je, kaže Dragica Ivanišević, bio nada za Hrvatsku. Tata Franjo je dobro znao što je rat, jer je preživio prvi svjetski rat gdje je bio na Solunskom frontu u tadašnjoj Jugoslavenskoj diviziji. Za Drugi svjetski rat je bio prestar, ali njegovi sinu nisu bili. Dragica se prisjeća kako su bili, kako kaže, „kruha gladni!“ I danas ima uzrečicu kad je netko obijestan pa dobaci „Nisi se ti prove najeo!“ (Proja je sirotinjsko jelo od kukuruzne krupice. op.a.).
„Dva brata su otišla u rat. Svaki na svoju stranu, ali oba na našu. Svi smo preživjeli. Vojska nam je svu marvu odvela od kuće, pomeli su tavan, ispraznili podrum, ali su nam i Nijemci i naši ostavili da preživimo. Što nije vojska odnijela poslije su uzeli Tito i partija. Druže Tito, nešto bi te pito? Gdje je naše sa tavana žito? Tako se govorilo kad nas ta pošast stigla. Brat Ivan je pobjegao u Argentinu. Bio je za rata željezničar, tako je glumio, a puštao je naše zarobljenike iz vlaka, pa su ga partizani proganjali poslije. Ni mi nismo znali gdje je pobjegao dok nam godinama poslije nisu počela stizati pisma iz Argentine. Od drugog brata su oba sina također pobjegla nešto kasnije, oni su u Australiji i danas. Nitko se od njih nije vratio u Hrvatsku, ali su nam pomogli u Domovinskom ratu.“
Dragica se poslije rata udala za prvog susjeda, Josipa Ivaniševića, koji se netom vratio iz zarobljeništva nakon Drugog svjetskog rata. Pet godina je ratovao u 19. Domobranskoj pukovniji, a onda se 1945. godine povlačio s vojskom prema Bleiburgu do kojeg nije stigao. Zarobljen kod Dravograda vraća se u Hrvatsku gdje je kod Zagreba bio tri godine u „prihvationom centru“.
„Nismo mi ni znali što su ratni logori dok se nisu počeli vraćati ono malo naših što su preživjeli. Joca je imao 45 kila kad se vratio, a ja ga se sjećam prije rata. Bio je visok, plećat, plavih očiju, lijep čovjek. Oporavio se poslije rata kad se vratio kući. Udala sam se za njega sa 16 godina. Prve tri godine nismo imali djecu. Kasnije sam rodila četiri kćeri. Prvu najstariju kćer Mariju, rodila sam u kući. Tad je babica dolazila u kuću porađati žene. Nije se išlo u bolnicu. Ljubicu i Slavicu sam rodila u bolnici. Jednu sam kćer izgubila čim se rodila. Tako sam imala tri kćeri. Sve visoke, plavih očiju, sve lijepe.“
Život se nastavio na selu koje je raslo pored Nove Gradiške. Dolazili su nadničari iz susjedne Bosne i Hercegovine na rad u Slavoniju.
„Mi smo Hercegovaca upoznali još za rata. Skrivali smo ih kod povlačenja pred partizanima da ih spasimo. Sad su dolazili na rad u Slavoniju. Doselilo se i puno Ličana. Išlo se svud trbuhom za kruhom.“ zaključuje Dragica i dodaje kako su opet morali šutjeti.
„A šta ćemo? Moj tata Franjo nije izašao na izbore. Nije imao za koga glasovati. Nije to bilo kao danas. Bio je jedan čovjek i jedna partija. Tad su nam krečom po noći preko cijele kuće napisali Zašto Franjo Sorićev nije izašao na izbore?. I opet šuti i čekaj.“
I dočekala je Dragica 1989. godinu u Novoj Gradiški. Od ljetine su ona i suprug Josip izvadili nešto novca za HDZ. „Izvadili bi mi i više da smo mogli, ali su nam komasacijom oduzeli puno zemlje. Čuli smo da će se naši okupit u Cerniku. Nama to nije bilo na ruku do tamo po noći, ali mi smo znali s kojima ćemo mi.“
Temelje novogradiškog HDZ-a postavili su entuzijasti i domoljubi zaista u sadašnjoj Općini Cernik u Mlinu, gdje je održan prvi tajni sastanak. Vođeni željom da izgrade pravednije, demokratsko društvo u samostalnoj Hrvatskoj Republici, građani su se okupljali oko tadašnjih lidera te skupine. Domovinski rat je u Novoj Gradiški počeo 15. kolovoza 1991. godine.
„Znala sam ja da oni nama neće dati našu državu. Znala sam ja! Dok je svijeta i vijeka ne daju oni nama mira! Rat je počeo na Gospojnu (Blagdan velike Gospe. op.a.). U Kovačevac su dovezli ježeve da nas zaštite od zapadne Slavonije. U našoj bašči je bilo sedam haubica. Naši hrvatski branitelji su imali stožer Kod Jelenka, ali su jeli i pili i spavali u našoj kući. Kad im je zapovjednik ušao u našu kuću i pitao Čiji su ovi? ja sam samo pokazala sličicu Bana Jelačića na kredencu. Njima smo puške kupovali mi hadezeovci. Prve puške je kupio HDZ našim novcima. Bili smo pod embargom, ali nismo se dali. Bilo je sad ili nikad! A rat? Nekom rat, nekom brat! Joca se javio dragovoljno, ali ga nisu uzeli jer je bio prestar. Ponio je i svoju pušku iz onog rata, ali tu više nitko nije koristio. Radili smo što smo mogli. Ja sam pekla kruh, kolače, krofne, pite od maka i od orasa, kiflice. Što sam znala, sve sam napravila. Joca je pomogao što je mogao muške poslove, jer marve nije bilo. Konji, Sokol i Cvjetko, podivljali su od straha od buke granata. Svinje smo poklali. Kokoši se razbježale. Rat ne pita nikog ništa. Joca je bio ranjen, obje noge su mu amputirali. Služila sam ga do zadnjeg. Umro je 2003. godine. On se natrpio svega! Nikad se nije odrekao Franje ni Hrvatske!“, kaže Dragica.
Za politički pluralizam mnogi nisu ni znali jer su živeći čitave živote pod komunističkim jarmom znali samo za partiju i komunizam. Demokratsko društvo donijelo je promjene od kojih je politički pluralizam bio vrh demokracije za sve. Unatoč mogućnostima izbora, Dragica i njezin, sad već pokojni suprug nikad nisu promijenili političke stavove niti stranku.
„Za onog rata su četnici promijenili uniforme. Svi prešli u partizane. Za ovog su Titini komunisti svi se krstili. Mi smo vijeke bili isti. Hrvati. HDZ nas je okupio u jedno, pa smo pobijedili u ratu i imamo Hrvatsku! Ne treba nama naknadne pameti. Ne trebaju nama heroji poslije bitke.“
Dragica je ove godine ukopala jednu kći u Zagrebu, a uz još dvije kćeri ima petero unuka i troje praunuka. Nije proslavila 94. rođendan, jer se kaže ne priliči i nije joj do slavlja, ali čita novine Posavsku Hrvatsku i Snaga zajedništva. Svaki dan pogleda informativne emisije jer aktivno prati politiku i događanja, a knjige joj kupuju svi članovi obitelji. „Fino je kad netko misli na mene, a ne samo familija. Godinama primam novine HDZ-a. Uvijek pitam jesu poslali ovi moji utemeljitelji koje slovo? Ja to temeljito pročitam da znam šta rade naši i tu sve na vrijeme piše. I naš program i tko su naši novi ljudi; ovi mladi što ih vodi Plenković. Otkad je Hrvatske niti jedne izbore nisam propustila. Ako oni u Zagrebu misle na mene, red je da i ja kažem da sam tu! I ja gradim Hrvatsku! Biram naše ljude! Pratim ja i sve o drugima. Čitam i Vijenac. To je od Matice časopis ( Matica hrvatska izdavač je časopisa Vijenac. op.a.). Tu čitam o kulturi, a od mojih utemeljitelja čitam o politici. Svi moramo voditi brigu o Hrvatskoj. I staro i mlado, moramo znati sve! Nisu Franjo, HDZ i hrvatski branitelji pravili državu da nam sad propadne.“
Ove je godine Dragica prvi put u životu posjetila liječnika u Općoj bolnici u Novoj Gradiški, ali kaže da se izvukla. „Stara sam i dobro. Svi su se prepali i misle da ja nemam zdravstvenu jer nikad nisam bila kod doktora. Imam ja sve, ali mi nije trebalo. Bogu fala. Najgore je kad moraš hodat po doktorima. Sad mi je dobro. Pomogli su mi svi!“
U miru obiteljske kuće Dragica čeka najljepši kršćanski blagdan.
„Jedan praunuk je sad završio visoke škole u Zagrebu. Bit će diplomata. Sad će Božić pa ćemo se okupit svi. Dolaze i naši iz Zagreba. Mi smo i na dopisnicama pisali dragi naši, jer smo znali čijeg smo roda. Sad ćemo za Božić stavit slamu u sepet, pa će ga praunuk unijet na Badnjak u kuću i svima čestitati. Mora ući muško dijete. Na trpezi će biti mlado žito i svijeća trobojnica koju onda poslije večere ugasimo u čaši sa žitom i kukuruzom da vidimo što će dogodine bolje rodit na njivama. Cijelu noć gori svijeća i loži se vatra hrastovim drvetom. Mi postimo na Badnjak, pa mladi idu na Polnoćku. Ja sam išla nekad saonicama s konjima u Cernik, a sad i moji idu u Cernik. To je naša stara župa, a na Sveta Tri Kralja onda idu u našu novu župu u Novu Gradišku. Bor ćemo okititi na Badnjak i na Tri Kralja ga sklanjamo. Ja sam stara pa ne radim ništa. Meni donesu darove i družimo se. Živimo skupa. Sad ovih dana čekam župnika da me ispovjedi. On dođe jednom godišnje za ispovijed i posvetu kuće. E da se zna, i na trpezu pod stolnjak stavi se na sredinu Križ od slame. Hrvatska trobojnica, Križ i nek’ smo svi živi i zdravi i bit će nama Hrvatske za vijeke!“
Dragica će, kao i uvijek, imati pravi Božić u Hrvata. Neka je, kako ona kaže, svima čestit!
Izvor: Snaga zajedništva, prosinac 2026, prošireni tekst
