U sklopu Mjeseca hrvatske knjige, u Gradskoj knjižnici Nova Gradiška sinoć je održano predstavljanje romana prvijenca Novogradiščanina Mateja Ivičića „Pogled u sve i ništa“.
Ovim književnim debijem mladi autor predstavio se publici kao novo, autentično ime domaće književne scene. Razgovor s autorom vodila je ravnateljica Gradske knjižnice Nova Gradiška, Marija Bradašić Mikolčević.
Ivičićev roman donosi složeni psihološki prikaz potrage za identitetom, prožet elementima kriminalističke napetosti. On vješto spaja introspektivne tonove s narativnom dinamikom, otvarajući teme krivnje, traume, mentalnog zdravlja i samospoznaje, one koje, kako sam ističe, često potiskujemo i rijetko o njima govorimo.
Središnji lik romana, Tom, budi se u bolničkoj sobi bez sjećanja na vlastiti život. Fizički tragovi ukazuju na pokušaj samoubojstva, a jedina osoba koje se sjeća jest Luna, djevojka čiji je nestanak obavijen nepoznanicama. Dok liječnici pokušavaju rekonstruirati njegove uspomene, čitatelj se suočava s pitanjem: je li Tom žrtva vlastitog uma ili ključni svjedok nerazjašnjene priče?
Kroz gustu, napetu atmosferu autor analitično istražuje krhkost ljudske svijesti, unutarnje lomove i proces suočavanja s traumom.
Kako kaže sam autor, roman je nastajao gotovo deset godina, iz bilješki, misli i snova koje je zapisivao još u školskim danima. Ključni trenutak za završetak bio je gubitak bliskog prijatelja Karla, kojemu je knjiga i posvećena. „On je možda bio nekakav ključ i slagalica svih tih tekstova koje sam pisao i zato sam ga posvetio njemu“, iskreno je rekao Ivičić. U toj posveti, tihoj i osobnoj, leži emocionalno središte cijelog romana.
Ivičić priznaje da tijekom školovanja nije bio sklon čitanju lektire, a ni škola mu, kaže, nije bila posebno draga. No upravo se iz te iskrenosti, iz potrebe da zapiše ono što osjeća i vidi, rodio njegov književni put, neplaniran, ali autentičan.
Danas živi i radi u Zagrebu, a „Pogled u sve i ništa“ njegov je prvi objavljeni roman, koji je već na samom početku izazvao pozitivne reakcije čitatelja.
Ne krije ni želju da njegova priča jednoga dana zaživi i na ekranu.
„Imam nekakvih ideja za nastavak priče, ali ne znam koliko je realno da će se to dogoditi jer je za to potrebno puno vremena i odricanja, a mislim da trenutno to nije ostvarivo.
Ponekad je život niz slučajnosti, baš kao i ovaj roman, nastao iz snova, sjećanja i boli koja je morala biti ispričana. Možda će se, baš kao i tada, slagalica opet sama posložiti u neku novu priču. U svakom slučaju, Matej Ivičić već je dokazao da su i slučajnosti ponekad najautentičniji oblik stvaranja.
