U sklopu Mjeseca hrvatske knjige, sinoć je u Gradskoj knjižnici Nova Gradiška održano predstavljanje romana “Žene koje vrište u sebi”, prvog romana za odrasle nagrađivane autorice, dramaturginje i urednice Dramskog programa Hrvatskoga radija, Nives Madunić Barišić.
Ova svestrana umjetnica, poznata ponajprije po bogatom stvaralaštvu za djecu, otvorila je vrata novog poglavlja svog autorskog opusa, onog koji bez uljepšavanja i kompromisa progovara o stvarnosti suvremenih žena.
Madunić Barišić, čiji su naslovi poput Tajne čokoladnih bombona, Zelene princeze i drugih kvrgavih priča te ciklusa o Hani i Janku osvojili generacije mladih čitatelja, ovoga je puta svoju književnu pažnju usmjerila prema svijetu odraslih.
Na početku književnog susreta, prigodnim riječima obratila se ravnateljice Gradske knjižnice, Marija Bradašić Mikolčević, dok je večer moderirala Simonida Tarbuk.
Roman „Žene koje vrište u sebi“ donosi priču o četiri žene čiji se životi susreću u jednom gradskom centru za socijalni rad. Lorna, pedesetpetogodišnja socijalna radnica, pokušava pronaći smisao nakon što joj djeca odrastu i život joj se, kako kaže, „opasno smanji“. Uz nju su Tajra, psihologinja koja se svakodnevno suočava s rasizmom i predrasudama, Urša, umirovljena harfistica koja preživljava na rubu siromaštva, te Tina, mlada majka koju zlostavlja svekar dok njezin suprug okreće glavu. Kada Tina, spašavajući sebe i svoje sinove, potraži pomoć u centru u kojem rade Lorna i Tajra, životi ovih četiriju žena počinju se preplitati, stvarajući mrežu podrške, ali i ogledalo stvarnosti koja nas sve okružuje.
„Htjela sam da svaka od njih bude stvarna, živa, da čitatelj u njima prepozna nekoga iz vlastitog života; majku, susjedu, prijateljicu, možda i samu sebe“, istaknula je Madunić Barišić. „One nisu junakinje iz bajke. One su naše svakodnevne žene koje dišu i trpe uz nas. I svaka od njih nosi tihu snagu da se promijeni.“
Autorica ne bježi od teških tema. Nasilje u obitelji, siromaštvo starijih, društvena nejednakost i usamljenost, sve to čini tkivo romana, ali ono što ga čini iznimnim jest topla ljudskost koja se osjeća između redaka. Kroz svaku od junakinja Madunić Barišić suptilno iscrtava portret današnje žene, istodobno umorne i snažne, tihe i odlučne, krhke i nepokolebljive. U razgovoru s publikom otkrila je da je roman nastajao tijekom pandemijskih godina, u razdoblju prisilnog usporavanja koje joj je omogućilo da se posveti temama koje dugo nosi u sebi.
Roman „Žene koje vrište u sebi“ bavi se temama koje, još uvijek, rijetko pronalaze put do književnih stranica, obiteljskim nasiljem, siromaštvom umirovljenika, rasizmom, društvenim predrasudama i usamljenosti. Kroz sudbine četiriju junakinja isprepliću se pitanja dostojanstva, hrabrosti i ženske solidarnosti, ali i ogoljene stvarnosti u kojoj patnja nerijetko postaje oblik navike. Unatoč ozbiljnosti teme, roman nudi i trenutke topline, humora i malih pobjeda koje podsjećaju da promjena, iako spora, uvijek počinje iznutra.
„Sve četiri žene u romanu na neki se način mijenjaju, ali polako, gotovo neprimjetno. Tako i u životu, najteže je napraviti korak izvan zone poznatog, čak i kad je ona bolna. U patnji se ljudi često osjećaju sigurnije nego u slobodi“, istaknula je autorica.
„To skrivanje u tišini, trpljenje, životarenje bez nade neki su od glavnih motiva kojima sam se bavila gradeći ovu priču. U njoj u sebi vrište i muškarci, ali žene to više ne mogu izdržati. One počinju tražiti izlaz iz tišine. Ne žele se više pretvarati da je sve u redu.“ – dodala je.
Posebnu pažnju privukla je tema starenja i siromaštva u starijoj dobi, koju Madunić Barišić donosi kroz lik umirovljene glazbenice Urše. „Imamo generaciju umirovljenika koja doslovno preživljava. To nije samo društveni problem, to je pitanje civilizacijskog dostojanstva“, rekla je spisateljica, dodajući kako njezin roman nije isključivo feministički, već prije svega društveni, ogledalo vremena u kojem živimo.
Pisanje romana trajalo je gotovo tri godine, a rastanak s likovima bio je, kaže, gotovo metafizičko iskustvo: „U jednom trenutku osjetite da su likovi postali samostalni, da više ne pripadaju vama nego svijetu. Tada znate da je roman gotov.“ – zaključuje.
