Stevo Culej Stiv konačno je oslobođen optužnice da je „pred skupinom od najmanje 50 osoba koje su prosvjedovale zbog postavljanja dvojezičnih ploča okupljene prosvjednike pozivao na nasilno uklanjanje ploča vičući “Ajmo otići tamo gdje su ploče postavljene, koji će ostat ovdje nek ostanu, mi ostali idemo tamo pa kom razbiju glavu, kog zatvore, zašto smo došli, oćemo čekat da nam stave table u pola noći kad nas ne bude ovdje, Srbima nitko u Vukovaru ne brani da žive, ali ne treba dopustiti da traže previše”, uslijed čega su prosvjednici krenuli prema zgradi Porezne uprave, gdje su se naguravali i doveli u opasnost navedene policijske službenike, kojom prilikom su policijski službenici B. V. i M. M. zadobili tjelesne ozljede i to B. V. nagnječenje lijevog ručnog zgloba i lijeve podlaktice, a M. M. nagnječenje vrata, te je došlo do uništenja natpisnih ploča na zgradi Porezne uprave, Područnog ureda Vukovar, Policijske postaje Vukovar i Ureda državne uprave u vukovarsko-srijemskoj županiji“, ukratko da je dakle, poticao mnoštvo na nasilje, a kaznenim djelom je doveden u opasnost život i tijelo drugih osoba, čime bi počinio kazneno djelo protiv javnog reda – izazivanje nerada prema članku 324. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona, a kažnjivo po članku 324. stavak 2.
U dijelu obrane Culej je iznio da se „u svojim „ozbiljnim godinama“ prvi puta našao na sudu u svojstvu optuženika nakon što je kroz život prošao brojne stresove i u više navrata bio i životno ugrožen. Sudjelovao je u demokratskom procesu izgradnje ove države, poštuje institucije i njihov rad, a u svom radu i djelovanju nastojao je i pomoći institucijama u radu te je podnio 50-tak kaznenih prijava za ratne zločine, napisao knjigu o zločinima u Borovu selu u kojoj je objektivno opisao događaje i detaljno analizirao tijek događaja. Zaposlen je honorarno u vukovarskom Uredu za nestale osobe i zbog toga je prošao detaljne provjere kako bi mogao obavljati taj posao. U Domovinskom ratu, kao dozapovjednik specijalne policije, u svom djelovanju nikada se nije ogriješio o Ženevske konvencije, a od strane predsjednika Republike nagrađivan je u devet navrata.“ Također u obrani dodaje da se „on vjerojatno u svom građanskom djelovanju zamjerio brojnim ljudima iz institucija, posebice dok je bio u Saboru, član Odbora za pravosuđe i Antikorupcijskog vijeća, kada je javno prozivao zbog nepostupanja u ratnim zločinima.“ Neki dan je oslobođeni Culej zaprimio presudu s obrazloženjem kojeg čeka od rujna prošle godine.
Dvanaest godina od dana optužnice trebalo je da pravo sustigne pravdu, a što je Culej iskoristio za nastavak provođenja svoje političke agende za koju smatra kako joj nije više mjesto u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Podsjetimo se kako se upravo Culej protivio ne samo deklarativno; u glasovanju za Instanbulsku konvenciju bio je „protiv“ većine, u glasovanju za smjenu suborca Milijana Brkića s mjesta predsjednika Hrvatskog sabora bio je „protiv“, na Odboru za ratne veterane Hrvatskog sabora dao je prijedlog da Dan antifašizma ne bude više praznik što je odbačeno. Tražio je Culej ukidanje saborskog imuniteta sam za sebe zbog optužnice za ćirilične ploče što je prihvaćeno, postavio je 22 zastupničkih pitanja, imao je najviše pojedinačnih rasparava i podnio je kaznene prijave protiv 57 osoba za ratne zločine, održao je 7 izložbi u Hrvatskom saboru na temu Domovinskog rata, bio je najposjećeniji saborski zastupnik. Iz kolosijeka stranke izašao je u dva navrata. Prvi put kada je podržao Miroslava Škoru u prvom krugu predsjedničkih izbora 2019. godine zbog politike Škore o pomilovanju ratnog zapovjednika obrane Vukovara i utemeljitelja HDZ-a Tomislava Merčepa. Culej je također odstupio od HDZ-a traženjem isplate ratne odštete od strane Srbije, a što mu je bio slogan u kampanji za parlamentarne izbore 2020. godine, dok je HDZ bio u koaliciji sa SDSS-om. “Moto moje kampanje je – ne dopustiti Srbiji ulazak u EU bez naplate ratne štete. Evidentno je da je Hrvatska u ratu puno izgubila i u demografskom i ekonomskom smislu. U cijelom uljuđenom svijetu postoji praksa da se ratna šteta mora platiti i to očekujem i od Srbije”, poručio je Stevo Culej koji se tad nalazio na 14. mjestu kandidacijske liste HDZ-a u V. izbornoj jedinici.
Svoj neposluh HDZ-u Stevo Culej počeo je pokazivati još kad je podnio podnesak ministru graditeljstva i prostornog uređenja Predragu Štromaru u kojem je tražio donošenje Zakona o spomeničkoj baštini i očuvanju kulturnih dobara i Zakon o grobljima kojim bi se „uklonili sramni četnički natpisi na trgovima i grobljima kojima se vrijeđa većinski hrvatski narod“. Culej je dobio odgovor u kojem stoji da će problem biti riješen u četvrtom kvartalu tekućeg mandata, a održani su prijevremeni parlamentarni izbori. Zato je tvrdi u mandatu kao saborski zastupnik završio na ispitavnju u DORH-u zbog zastupničkog pitanja o tadašnjem državnom tužitelju za pitanje ratnih zločina. Culej je, kako kaže, samo pitao „Je li tužitelj prošao sigurnosnu provjeru?“.
Tijekom njegove posljednje kampanje za Hrvatski sabor, a u koji saziv nije ušao iako je imao preferencijalnih glasova više od nekih drugih kandidata s liste, Culej je kaže bio osobno pogođen izjavom utemeljitelja HDZ-a Ilije Cote iz Vinkovaca na društvenoj mreži Facebook u kojoj je Cota izjavio kako on (Cota) izlazi iz Stranke ukoliko je Culej na listi Stranke. Culej je smatrao kako javni rad utemeljitelja HDZ-a protiv kandidata HDZ – a nije bio primjeren i o tome je, dodaje, izvjestio aktualnog predsjednika Stranke Andreja Plenkovića. Dalje ističe kako je imao namjeru kandidrati se na mjesto predsjednika Županijskog odbora zajednice branitelja HDZ-a „Gojko Šušak“ vukovarsko – srijemske županije, ali ga je u tome telefonski spriječio Miljenko Filipović, predsjednik Nacionalog odbora zajednice “Gojko Šušak”. Culej zaključuje kako se nije ni mogao kandidirati kad mu nisu dali ni obrazac za kandidaturu. Podršku i uporište u revoltnom stavu Stevo Culej pronalazi u svojim dugogodišnjim stranačkim prijateljima od kojih mu je Ivica Tolić svega nekoliko mjeseci prije svoje smrti uputio poruku „Pazi na sebe Stive, banda bi jedva dočekala jedan tvoj krivi korak!“.
Nakon oslobađajuće presude Stevo Culej je online pristupio stranci Domino, a o toj odluci kaže slijedeće:“ Isti su razlozi kao kad sam podržao i Miroslava Škoru. Dosta mi je političke močvare da kroz časnu stranku časnog predznaka političkog pokreta devedestih u kojima su bili časni ljudi, među kojima i je bio i moj časni brat, da kroz takvu stranku defiliraju svi nelustrirani kadrovi iz prošlog komunističkog sustava koji smo rušili i zbog kojeg su ginuli hrvatski branitelji i civili. U svim ministarstvima, a posebno vanjskih poslova, nalaze se oni koji su i prije obnašali te dužnosti i kojima još moguće vise Titine slike. I najgore mi je što znam da i sinovi prvoborkinja su zaposleni kao savjetnici u vanjskim poslovima još od Pusićkinog mandata. Ispunio sam pristupnicu i obavijestio ih da ću doći kod njih. S Mariom Radićem nisam ni razgovarao, nikad se nismo ni upoznali.
Jedino dobro što mi se dogodilo u suradnji s HDZ-om je što sam kao vanjski suradnik Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja u procesu traženja nestalih iz Domovionskog rata zajedno s timom u mjestu Bogdanovci pronašao glavu pokojnog kuma Zvonka Bana.
Nije mi žao što idem putem protjeranih HDZ-ovaca kao što su Ivan Vekić, Tomislav Merčep i Davor Aras.“- zaključio je danas Stevo Culej u razgovoru za Radio Novu Gradišku.
Autor: Dubravka Kovačić
Foto: Stevo Culej, privatni album
