Ove nedjelje, očekujući još jedan nestvaran sportski uspjeh, zato niti ne vjerujem da će baš netko biti koncentriran na čitanje, moram i sama se odjaviti s pisanjem mog bloga, ali ne zauvijek! Samo jedan predah u ljeto, kako već to radim, treću godinu za redom.
Međutim tradicija mog objavljivanja i Vaše podrške je neopisiva, također!
Međutim razmišljajući o nogometašima, u misli su mi neočekivano, se vratila sjećanja na našu veliku Janicu Kostelić. Te 2002.odskijala i donijela u Hrvatsku – u kojoj skoro više snijeg ni ne pada, 4 velike medalje.
Nekako ju svi sve manje spominju, jedino možda dok je skijaška sezona. Međutim to me navelo o razmišljanju – kako svi i sve brzo padnemo u zaborav.
Poduzetništvo je kao borba protiv zaborava – izazov koji zahtijeva hrabrost, strast i odlučnost. Ali kad se uspijete izdići iznad tih izazova, osjećaj zadovoljstva i postignuća nadilazi sve prepreke. I upravo ta iskra koja mi je pomogla da izađem iz zaborava postala je snažan motor koji pokreće moje poduzetničko putovanje.
Zato Vam želim danas reći – svi ćemo jednom u zaborav, zato svoj život ispunite točno svim onim što si želite – i što sami mislite da trebate.
Vjerujem kako ću ja ipak, dok se vratite s godišnjih odmora, opet privući vašu pažnju, čitanjem mojih redaka.
Do jeseni Mirela, a do tada Vam želim svu sreću svijeta!
Bez zaborava!