Katarina po struci je profesorica hrvatskog jezika i književnosti, a tijekom studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu ulazi u medijski svijet kao freelance novinarka i kolumnistica, blogerica i copywriterica te za to vrijeme oko svog rada okuplja 15-ak tisuća čitatelja, dok ju na Instagramu prati više od 12 tisuća pratitelja.
U listopadu ove godine samostalno je izdala knjigu “Na putu prema sebi”. Autorica priče provlači kroz motive grada Zagreba i simpatičnog slavonskog mjesta u kojemu je odrasla, ljudi koje je susretala i voljela, djetinjstva, studentskih dana i medijskog svijeta čiji je dio. Iako ne prolazimo svi kroz iste situacije i na kraju dana nemamo iste snove, svi negdje ispod kože osjećamo isto. Ovo je knjiga o tome. O emocijama, o životu, o snovima, o onome što se bojimo izgovoriti, o onome o čemu nemamo koga pitati, o onima koje se trudimo zaboraviti i o onima kojih se uvijek želimo sjećati.
O prvoj knjizi, zašto piše, dosadašnjem radu, ali planovima za budućnost razgovarala je i BrodPortalom.
Za početak, tko je Katarina Marjanović?
Što god odgovorim na ovo pitanje, uvijek imam osjećaj da je istovremeno i previše i premalo. Neki dan napunila sam 27 godina, po struci sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti, a prije nekoliko godina ušla sam u medijski svijet pokretanjem bloga jer sam htjela pisati, a kako nisam imala službenog iskustva, nitko mi nije htio dati priliku. Na mailove upućene portalima uz riječi da ću za početak pisati i besplatno, nikada nisam dobila odgovor, a tada preostaje uzeti stvar u svoje ruke. Ubrzo nakon toga počela sam surađivati s portalima, marketinškim agencijama i brendovima kao kolumnistica, novinarka i PR-suradnica. Ljubiteljica sam dobrih riječi, lijepih fotografija, mode, karizmatičnih ljudi i komunikacije.
Zašto ste počeli pisati kolumne? Što ste njima željeli reći? Što je bio cilj kod čitatelja pobuditi?
Tijekom gimnazijskih dana, kad bi se u razredu dogodilo nešto smiješno, dečki iz razreda nagovarali su me da to duhovito opišem na Facebooku kako bi to svi iz razreda mogli čitati kada dođu kući i uvijek se našalim da su oni moju ljubav prema pisanju otkrili prije mene same. Ubrzo su to počeli čitati i drugi i već tada sam shvatila moć i ljepotu one stvarne, iskrene i bliske komunikacije, onaj osjećaj kada u nekome probudiš emocije – nasmiješ ga, rasplačeš, podsjetiš na djetinjstvo ili potakneš na komunikaciju. Ljudi su spremniji na razgovor nego što nam se to čini, samo im treba znati prići i bez iznimke to činiti – iskreno.
Što omogućava ta novinarska forma kolumne?
Prije nekoliko godina, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, napisala sam svoj prvi članak za jedan portal. Bila sam ponosna i uzbuđena, obavijestila sam sve oko sebe i pripremila kokice, a kada sam ga napokon dočekala, shvatila sam da je onaj dio članka u kojemu sam postavljala neka zabranjena pitanja bio jednostavno uklonjen. Bio je to moj prvi i posljednji članak toga tipa u kojemu sam si potvrdila ono što sam već znala – da pisanje u kojemu nemam pravo na svoj glas nije tip pisanja kojim se želim baviti. A kolumne omogućuju baš to – imati svoj glas i ostaviti u tekstu trag neke zdrave ljudskosti i bliskosti. Pisati za mene znači pisati o onome što svi osjećamo, a svi negdje ispod kože osjećamo isto.
Koja je poruka knjige koju ste željeli prenijeti čitateljima?
Teško je istaknuti samo jednu poruku jer svaki tekst je poruka za sebe, ali neka glavna poruka bila bi vjerojatno ona koju sam već nekoliko puta kroz ovaj intervju istaknula – da svi mi negdje ispod kože osjećamo iste emocije i da je sve to sastavni dio puta, da one naizgled velike i uspješne stvari kriju i neke manje uspješne trenutke, da su mnogim radostima prethodile tuge i da život ne mora i često ne može biti ništa drugo nego red smijeha i red suza, red dobroga i manje dobroga, a jedino što nam preostaje je shvatiti da sve to i dalje možemo pretvoriti u nešto lijepo i veliko.
