Vesna Oršulić specijalistica je obiteljske medicine u Novoj Gradiški, geštalt terapeutkinja te seksualna savjetnica koja se kao mlada zagrebačka liječnica pridružila dragovoljnoj vojnoj postrojbi ŠTRASERI, a kao ratna liječnica sudjelovala je u i ratnim operacijama u Domovinskom ratu.
Suočena sa sveprisutnom kulturom zaborava, odlučila je napisati “Moju ratnu priču”, kako bi s javnosti podijelila svoja iskustva i povijesne činjenice vezane uz taj krucijalni trenutak hrvatske povijesti. Također i priču o sebi i svojim suborcima iz 100. zagrebačke brigade „Štraseri“ i posebno o ženama, hrvatskim braniteljicama.
Nakon pohađanja radionice kreativnog pisanja kod književnice i prof. Karmele Špoljarić, odlučila je samostalno zabilježiti sjećanje na svoje ratno iskustvo i početkom 2018. godine objavila knjigu u izdanju Udruge dragovoljaca Domovinskog rata “Štraseri” iz Zagreba i Ogranka Matice hrvatske u Novoj Gradiški čija je urednica predsj. ogranka, prof.savj. Vjekoslava Bagarić, a koja piše: “Autorica svojim literarnim naporom želi potaknuti i ostale izravne i neizravne sudionike Domovinskog rata da zabilježe svoju priču….”
“Pisati je počela na poticaj svoje djece i saznanja kako u školskim udžbenicima ima premalo gradiva o hrvatskoj povijesti i Domovinskom ratu, te je kao sudionici rata pišući knjigu o stvarnim događajima i sudionicima čitateljima željela prenijeti „ono što se stvarno dogodilo i kakva su to bila vremena“.
U Predgovoru svoje knjige, dr. Vesna Oršulić napisala je upravo takvu poruku: ” Zbog svih ratom pogođenih ljudi, pogotovo onih kojih više nema odlučila sam svojoj djeci kao i svima vama ostaviti svoju priču kao obvezu čuvanja onoga što sam i ja na neki način pomogla stvoriti- slobodnu i samostalnu Hrvatsku”.
Na kraju knjige dr. Oršulić je i recenzija Zorana Malkoča, višestruko nagrađivanog novogradiškog i suvremenog hrvatskog i svjetskog pisca i prozaika, u kojoj među ostalim, kaže kako je svako osobno svjedočanstvo o proživljenom u Domovinskom ratu dragocjeno, ne samo radi novih generacija, nego i radi onih suvremenika koji su našli načina da rat izbjegnu, pa o ratu i braniteljima imaju mutne i često pogrešne predodžbe:
“Takvo svjedočanstvo je dragocjeno i za nas koji smo sve to proživjeli – da se podsjetimo kakvi smo uistinu bili. U rat smo ušli kao jedni, a iz njega izašli kao posve drukčiji ljudi. Ljudsko pamćenje sklono je vrludanju i reviziji, nerijetko izmišlja stvari u svoju korist, poravnava neravnine, preuveličava si značaj i zasluge. U ratnim zapisima Vesne Oršulić takvog vrludanja nema, iz njih se gotovo forenzički može iščitati paradigmatski profil većine hrvatskih branitelja i to onih koji su svojom voljom otišli na ratište. Literatura voli detalj: živ, upečatljiv detalj čovjeku više govori o biti i duhu jednog vremena nego povijesna kronika ispisana od početka do kraja. Od takvih detalja i fragmentarnih slika s ratišta satkana je nit pripovijedanja i upravo su to najbolji dijelovi u literarnom smislu”.
Od 15 dojmljivih ratnih, a tako ljudskih i toplih priča , odabrali smo jednu, a ostale možete pročitati u zbirci “ŠTRASERI” autorice Vesna Oršulić koju možete posuditi u Gradskoj knjižnici Nova Gradiška.
.:
VATRA
Danima se nije pucalo. Rekao bi čovjek baš dobro, ali psihološki za vojsku to ne vrijedi. Negdje u selu pojavio se crni dim. Gori neka kuća…idem gasiti. Vodi me ideja kako treba umanjiti svaku štetu ako je moguće. Mislim kako i nije dobro da nas izda dim i pomogne neprijatelju u točnom lociranju položaja. U početku gasim sasvim sama nekim prošupljenim metalnim kantama koje sam jedva našla odbačene daleko od bunara, a onda ipak, pridružuju se i dečki. Iznenađena sam sporošću kojom prilaze gašenju, oni koji su uvijek bili tu kad mi je trebala bilo kakva pomoć, kao da se događa nešto što ne razumijem. Očito većina ne dijeli moje mišljenje o gašenju. Podijelili smo se oko toga.
Dečkima je teško; ako mi pomognu, stavljaju svoju lojalnost ostalim suborcima na kušnju. Ipak, ugasili smo sve zapaljene kuće makar su bile neprijateljske.
Nakon nekoliko dana nema novih paleža. Kuće boraca 121. brigade koja okuplja domicilno stanovništvo sve su spaljene ili srušene, najbliži odvedeni u logore ili na groblje.
Ima li se što nadodati osim “SVI SMO MI SAMO LJUDI, RANJENIH SRCA, NETKO VIŠE, NETKO MANJE.”
