Naša sugrađanka, vlasnica Knjigovodstvenog servisa „Kontoar” d.o.o. Mirela Relković uz svoj redoviti posao, već duže vrijeme piše svoj blog u kojemu se osvrće na aktualna društvena pitanja i teme. U najnovijem se osvrnula na aktualna pitanja u svezi pandemije koronavirusa, funkcioniranj našeg zdravstvenog sustava, mjere za spas gospodarstva kako na lokalnoj, tako i na državnoj razini…
Danas je točno mjesec dana od kada su službeno zaustavljene naše svakodnevne aktivnosti, kako privatne tako i one poslovne.
U posljednjih mjesec dana, smatrah da sam bila dovoljno kritična (jesam li mogla i više?) prema raznim državnim institucijama ili njihovim servisima. Lokalne uprave nisam baš previše niti spominjala – barem onu svoju – jer za sada nije bilo niti razloga da ih puno spominjem.
Priznajem da sam otpočetka bila sumnjičava prema poticajnim mjerama za gospodarstvo. No danas i smjer u kojem se razvija situacija priznajem – ipak sam optimistična. Vidim da smo se manje više svi uskladili sa situacijom u kojoj smo se našli i da opet, svi zajedno, ipak idemo naprijed.
Pravi izazovi tek predstoje! Pripremite se i na tu fazu!
Moj optimiram dolazi i iz tih razloga što smo se kao državljani ove zemlje držali propisanih mjera i s time smanjili mogućnost širenja virusa. Optimistična i ponosna i stoga što smo među vrhu ljestvice zemalja, koje imaju najmanje umrlih i zaraženih na milijun stanovnika.
Ponosna jer ipak imamo zdravstveni sustav koji je dostupan svima (naravno da su i tu nužne velike promjene), ali ipak sad imamo ministra zdravstva (zamislite da je sad ostao onaj iz prethodnog mandata), koji nam je svojim iskustvom i mirnoćom, od samog početka pandemije, uvjerio da zajedno možemo postići zadane mjere. I nije drugdje bolje – i nije tuđa trava zelenija – i naša je dovoljno zelena, samo treba bolje pogledati.
Ponosna sam jer vidim da se moja struka napokon više spominje. Odradili smo lavovski posao sa zadanim mjerama očuvanja radnih mjesta, kao i novim pravilima u okviru poreznih izmjena, a kako ne spomenuti da smo bili i dovoljno glasni i uspjeli se izboriti za pomicanje rokova predaje financijskih izvještaja za poduzetnike.
Ponosna sam i zato što su se i poduzetnici ujedinili i bili glasni u traženju boljeg načina komuniciranja s državom i ostvarivanja dodatnih mjera koje će pomoći svima da naše gospodarstvo preživi sa što manjim posljedicama.
Ponosna sam na svoje klijente koji nisu posustali u svojim razmišljanjima i o unapređenju svog poslovanja i što nikome od svojih radnika nisu otkazali Ugovore o radu. I koji su isplatili plaće istim tim radnicima u skladu s dosadašnjim plaćama (a to je više od onih 3.250,00 kn).
Ponosna na svoje poljoprivrednike koji se nisu požalili niti sekunde, već su i ove godine obrađivali svoja polja s mehanizacijom dostojnom europskog poljoprivrednika. Na sve njih koji stvaraju i proizvode i u ovom trenutku dok čitamo ovaj tekst.
Na sindikate nisam ponosna – razlog tome je što smatraju da se ničega ne trebaju odreći, a kako na njih ne bi puno trošili riječi – predlažem da im se više niti ne pridajemo pažnju – ali neka više ništa niti ne traže. Zatvorimo tu knjigu. Ovdje pričamo o pozitivnim ljudima, a oni nisu izabrali taj put. Ne uključujte ih više nigdje.
Ponosna sam na djecu – koja su se odlično snašla u svojim on-line školama, pa tako i na moje desetogodišnje dijete koje je usput odlučilo naučiti i pokoju riječ španjolskog jezika, a i na mog tinejdžera, koji razumije da od maturalnog putovanja (naravno u Španjolsku), nema ništa. Svoje želje i mamina sredstva za taj put bit će raspoređena na polaganje vozačkog ispita i proslavu 18-tog rođendana.
Imamo puno razloga biti ponosni i optimistični. Zato se ne dajte zavesti – doći će dani kada neće sve biti lako, ali nemojte da to bude danas.
Klasa optimist.