Sjećam se kako je bilo hladno. Mene su poslali po novine. Čitala sam ih na putu do kuće, možda ulica i pol udaljenosti. Nisam mogla vjerovati! Preneraženo sam listala stranicu za stranicom i trčala kuci. Dok sam došla do haustora više ništa nisam ni vidjela od suza. Za mene je to tada bilo nešto najgore što se moglo dogoditi. Ne samo meni, svima nama. Tada nismo bili sami sebi kao pojedinci u fokusu. Bili smo “mi”, oni koji se brane, oni koje napadaju, oni koji sjede u podrumima pod svijećom, oni koji u tijelu drhte od podrhtavanja tla, i “oni” koji napadaju, kradu pred nama živote koji smo do tada živjeli i ljude koje smo voljeli. Za mene je 18.11.2019. bio nas kraj….psihološka prekretnica Rata, jer ako su uspjeli slomiti obranu Vukovara….meni se činilo da onda mogu sve. Danima smo svi živjeli s patnjom Vukovara. Slušali, strepjeli, bili zgroženi informacijama i vijestima s terena… i kada je toga dana utihnulo granatiranje i ostao jecaj tih ljudi i strah koji se osjetio do nas u ostatku Hrvatske, ostala je nevjerica nad tolikom nepravdom. Tolika tuga, toliko beznađe, tolika patnja…
Roditelji su nas vrlo brzo nakon divljeg lomljenja obrane Vukovara doslovno utrpali u auto, a moj brat, kao jedini punoljetni tada, odvezao nas je za Zagorje. Sjedili smo na poplunima vozeći se prema tom nekom mitskom sigurnijem mjestu. Strah koji se rodio po srpskoj okupaciji Vukovara trajao je do početka 1992. Bio je prisutan stalno. Tuga zbog ljudi koji su svaki dan u Vukovaru živjeli svoj pakao traje i dandanas. Iako sam čula barem 101 razlog zašto je Vukovar bio okupiran, ono dijete u meni i dalje ne razumije. Kao grad podnio je najveću žrtvu za danas slobodnu i suverenu Hrvatsku. Kao ljudi doživjeli su najveću patnju, stradanja i nepravdu. Žalosno je što nepravdu žive i danas. Dragi Vukovarci, kao sto smo tada živjeli s vama u Vašoj patnji i Vašem strahu, danas živimo s Vama u Vašoj nepravdi. Kao dijete mogla sam samo biti tužna, mogla sam samo gledati… danas moram djelovati! Da se nikada ne zaboravi, i da dobijete barem moralnu, ljudsku satisfakciju nad počinjenim zločinima. Iako nekada mislite da ovo nije Hrvatska radi koje ste ginuli, bili ranjavani i silovani, sreća i sloboda moje i vaše djece kaže da možemo i moramo živjeti dalje. Prema Vama i pred Vama smo dužni… donijeti zakone, propise i nužan pijetet, a dužni smo i našu djecu naučiti simboliku Vukovara. Vukovar je simbol otpora… otpora agresoru. No, agresija ne mora biti tenk, neprijateljski avion, agresija može biti i nečinjenje i šutnja institucija. Čini se da bitka za Vukovar još traje, vrijeme je i da se šutljivi promatrači uključe…
Autor: doc. dr. sc. Vlatka Vukelić, predstojnica Odjeka za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu
